Apostolska poslijesinodalna pobudnica 'Africae Munus'
dokument je Benedikta XVI. na temelju 57 zaključnih prijedloga druge posebne Sinode
za Afriku, koja se održala u listopadu 2009. o temi pomirenja, pravednosti i miru.
Papin je dokument podijeljen u dva dijela: u prvom dijelu promatraju
se važne strukture crkvenoga poslanja na kontinentu koje teže k postizavanju pomirenja,
pravdi i miru s obzora evangelizacije; u drugom dijelu upućuje se na apostolska
polja Crkve, osobito u odgoju, zdravstvu i sredstvima komunikacije. U svemu prevladava
nada i svijest o intelektualnoj, kulturalnoj i vjerskoj baštini kontinenta, ali se
spominju i sadašnji izazovi s kojima se Afrika ima suočiti, a Papa potiče kontinent
da sve više prigrljuje Krista, oslobađajući se od onoga što ga koči i nalazeći u sebi
snage za vlastiti život i povijest.
Ta je Apostolska pobudnica povesana s:
Poslijesinodalnom apostolskom pobudnicom Ecclesia in Africa, objavljenom
1995. nakon prve posebne Sinode za Afriku. Tu upravo nalazimo pojam Crkve kao Božje
obitelji.
Poslijesinodalnom apostolskom
pobudnicom Verbum Domini, objavljenom 2010. nakon opće Sinode o Riječi Božjoj,
te odatle i važnost biblijskog apostolata.
Nacrt
za Opću sinodu o Novoj evangelizaciji što će se održati 2012. jer ističe crkveni dinamizam
afričke Crkve, upućujući joj program pastoralnoga djelovanja sljedećih desetljeća
evangelizacije.
Prvi dio: Važne strukture crkvenoga poslanja
u Africi
Polazeći od pretpostavke da „Afrika ima potrebu čuti glas
Kristov koji danas naviješta ljubav prema drugomu, pa i prema neprijatelju (AM 13),
Apostolska pobudnica poziva na pomirenje s Bogom i s bližnjim kao važan put prema
miru. Važno je stoga čovjekovo nutarnje čišćenje, ponuda i prihvaćanje oproštenja
koji dopuštaju da se ponovno nađe sklad među obiteljima. Pritom valja ipak čvrsto
stajati na tome da se odgovorni za zločine imaju pronaći i stati pred svoju odgovornost,
da se ne bi ponavljala njihova zlodjela.
Papa podvlači zatim da, premda izgradnja
pravednoga društvenoga poretka spada na politiku, Crkva ipak ima formirati savjesti
muškaraca i žena, odgajajući ih za Božju pravednost, utemeljenu na ljubavi
sve do darivanja sebe za braću te ide i preko minimuma što ga ljudska pravednost zahtijeva.
Živjeti Kristovu pravednost znači stoga učiniti sve da se zaustavi oduzimanje dobara
na štetu čitavih naroda jer je to nedopustivo i nemoralno (AM 24), voditi računa o
supsidijarnosti, solidarnosti i ljubavi unutar logike Blaženstava. Za to 'posebnu
pozornost valja posvetiti potrebitima, gladnima, bolesnima, zatvorenicima, iseljenicima,
izbjeglicama i raseljenima' (AM 27). Crkva pridonosi tomu da se oblikuje nova Afrika
tako da bude 'šutljivi glas nevino progonjenih ili naroda čiji upravljači za svoj
osobni interes grade svoju sadašnjost i budućnost“ (AM 30).
Koja su to polja
djelovanja da se sve to ostvari? Apostolska pobudnica ponajprije upućuje na katehezu
i to ne samo na onu koja se predaje, nego življenu u osobnom, obiteljskom i društvenom
životu; produbljeno razlučivanje ne samo tradicionalni lokalnih obreda, nego
ponajviše onih koji su povezani s pomirenjem da bi se očitovali aspekti koji pomažu
ili smetaju inkulturaciji Evanđelja; napokon promicanje novoga bratstva naspram
tribalizmu, rasizmu i etnocentrizmu.
Papa zahtijeva posebnu obranu i zaštitu
za: - obitelj, jer – naspram prijetnji kao što su urušavanje pojma braka,
obezvrjeđivanje majčinstva, banalizacije pobačaja, olakšavanje rastava i relativizma
'nove etike' – obitelj ima postati 'domaća crkva', sposobna donositi mir i sklad u
društvo. Osima toga, poštovanje koje Afrika gaji prema starijima može nadahnuti Zapad
kao primjer stabilnosti i društvenoga reda. - žene, koje imaju nezamjenjivu
zadaću u društvu i Crkvi. Neka se svi bore protiv nasilja nad ženama prokazujući ga
i osuđujući. - djecu, dar Božji, vrelo nade i obnove, često su središte
nepodnošljivih i neprihvatljivih slučajeva primjerice kao djeca-vojnici, zatvorenici,
prisiljeni na rad, zlostavljana zbog svojih nesposobnosti, ili koji se smatraju vračevima,
obespravljena kao albini, ili prodana kao seksualni robovi. - život: Crkva
se protivi pobačaju, drogi, alkoholizmu; prva je u suočavanju s pandemijama malarije,
tuberkuloze, side, što sve zahtjeva liječnički, farmaceutski no prije svega etički
odgovor, odnosno učinkovitu prevenciju utemeljenu na spolnom uzdržavanju, na odbijanju
seksualnoga promiskuiteta i na bračnoj vjernosti u ime antropologije koja se temelji
na naravnom pravu i Riječi Božjoj. Važno je također oslabljivati nepismenost, bič
sličan društvenoj smrti te ukinuti smrtnu osudu.
Apostolska pobudnica ističe,
osim toga, da je Africi potrebno dobro upravljanje državama koje se izražava
poštovanjem Ustava, slobodnih izbora, neovisnim sudstvom, transparentnom upravom bez
napasti korupcije. Važno je također iskorištavanjesirovina u ime općega
dobra; poštivanje bitnih dobara poput vode i zemlje; pozornost također na međunarodnoj
razini glede pojave selilaštva; globalizacija solidarnosti uključuje
'načelo besplatnosti i logiku dara kao izraza bratstva' (AM 86).
Središnju
pozornost Papa pridaje temi dijaloga koji bi imao biti: - ekumenski,
jer je podijeljeno kršćanstvo skandal. To je i poziv na utemeljenje novih ekumenskih
udruga koje bi poduzimale djela ljubavi i štitile vjersku baštinu pred najezdom autohtonih
afričkih crkava, sinkretističkih pokreta i sekta koje često zavode bilo odgovorne
političare bilo vjernike na župama. - međuvjerskikoji odvijas jedne strane s tradicionalnim afričkim vjerama– da bi se prihvatilo
ono što je u njima sukladno Evanđelju, a odbacilo ono što nije poput vračanja – a
s druge strane s islamom: u nekim afričkim zemljama on se može predstavljati
agresivnošću, ali Papa ističe važnost ustrajnosti u poštovanju prema muslimanima,
jer su monoteisti kao i kršćani, te podvlači spremnost na dijalog i poštovanje vjerske
slobode i slobode savjesti.
Drugi dio: Apostolska polja Crkve
Papa
se izravno obraća: - biskupima: pozvani su na svetost života, na jedinstvo
s Petrovim Nasljednikom, na zajedništvo sa svećenicima. Moraju se oduprijeti napasti
nacionalizma i moraju se zauzeti u odgoju laika. Biskupije moraju biti 'uzori po ponašanju
osoba, po vjerodostojnosti i dobroj financijskoj upravi' (AM 104) - svećenicima:
imaju pružati uzoran život u celibatu i u nenavezanosti na materijalna dobra,
nadvladavajući plemenske i rasne granice te da ne padaju u napast da postanu politički
vođe ili socijalni djelatnici. - sjemeništarcima: pozvani su da se pripravljaju
na svećeništvo s teološkog i duhovnog motrišta, u prikladnom ozračju i za njihov ljudski
i psihološki rast, da tako postanu apostoli mladih. - laicima: imaju sveto
živjeti u svijetu pokazujući da rad, prije no što je sredstvo zarade, jest mjesto
osobnoga ostvarenja i službe drugima. - đakonima, posvećenim osobama
i katehistima: Papa ističe važnost trajne formacije, da imaju biti uzori kršćanskoga
života, ističe svjedočanstvo njihova života povjerena Bogu i posvećenog drugima. -
školama, sveučilištima i katoličkim ustanovama: trebaju u društvo utkivati
veze mira i sklada; tražiti Istinu koja nadilazi ljudsku mjeru, pridonositi razvoju
afričke teologije, čuvajući svoj katolički identitet i promičući njegovu inkulturaciju.
- katoličkim zdravstvenima ustanovama: u svakom bolesniku Crkva gleda trpeći
ud tijela Kristova. Njezino će dakle zauzimanje protiv bolesti biti vjerno njezinu
etičkom naučavanju i zaštiti života. Fondovima se ima upravljati na transparentan
način i imaju služiti poglavito za dobro bolesnika. Treba umnožiti male dispanzere,
koji jamče hitnu pomoć. - obavijesnim sredstvima: Crkva mora sve više biti
prisutna u medijima, brojčano i usklađeno, služiti se novim tehnologijama, jer su
sredstva evangelizacije i odgoja afričkih naroda za pomirbu, pravednost i mir. Apostolska
pobudnica više ističe evangelizaciju, shvaćenu kao „missio ad gentes“, odnosno
kao donositeljicu Radosne vijesti osobama koje ju još ne poznaju, i u obliku nove
evangelizacije, namijenjene i onima koji izvan afričkih granica više ne slijede kršćansku
praksu, odnosno u izrazito sekulariziranim zemljama. Djelatni prijedlozi
: Ponavljajući neke zaključne prijedloge Sinode, Apostolska pobudnica nudi
neke djelatne prijedloge za promicanje pomirbe, pravednosti i mira na kontinentu.
- Povećati 'lectio divina' i biblijski apostolat, jer Božja riječ obnavlja bratsko
zajedništvo. - Upriličiti kontinentalni euharistijski kongres, jer Euharistija
ostvaruje novo bratstvo koje nadilazi jezike, kulture, narode, plemena, rasizam i
etnocentrizam. - Afričke krajevne crkve imaju predložiti nove kandidate za proglašenje
svetima, jer sveci su primjerni činitelji pravde i apostoli mira. - Biskupi imaju
podupirati CELAM (Simpozij Afričkih biskupskih konferencija i Madagaskara), strukturu
solidarnosti i crkvenoga zajedništva na kontinentalnoj razini. - Potiču se afričke
države da svake godine posvete pomirbi jedan dan ili tjedan, naročito u Došašću ili
Korizmi. - U suglasju sa Svetom Stolicom, SECAM će moći pridonijeti ostvarenju
„Godine pomirbe“ za cijeli kontinent. Zaključak Apostolska pobudnica
završava snažnim naglašavanjem nade: Papa povjerava zagovoru Blažene Djevice Marije
hod kontinentalne evangelizacije da „svatko sve više biva apostolom pomirenja, pravednosti
i mira“ i da Crkva u Africi može biti „jedno od duhovnih pluća čovječanstva“.