Hrvatska zajednica pohodila rimsko groblje Campo Verano

Jučer su svećenici Papinskog hrvatskog Zavoda svetog Jeronima pod vodstvom rektora msgr. Jure Bogdana i vicerektora don Željka Majića pohodili rimsko gradsko groblje Campo Verano. Pohodu i molitvi pridružile su se i brojne hrvatske sestre Družbe sestara Milosrdnica sv. Vinka Paulskog i Kćeri Milosrđa koje se nalaze u Rimu te veleposlanik Republike Hrvatske u Italiji gospodin Tomislav Vidošević i donedavni veleposlanik Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici gospodin Emilo Marin.Kod grobnice Papinskog hrvatskog Zavoda svetog Jeronima obavljena je Služba Riječi kao znak molitvenog zajedništva zemaljske i nebeske Crkve. Potom je don Željko Majić održao je nagovor nastavljajući dugogodišnju praksu da se svake godine u ovoj prigodi komemorira jedan od znamenitih hrvatskih pokojnika povezanih s hrvatskom rimskom zajednicom. Tako je ove godine don Majić govorio o životu hrvatskog velikana Ruđera Josipa Boškovića u prigodi 300. obljetnice njegova rođenja.
Potičući na trajno sjećanje vrlina onih koji su živjeli prije nas te istaknuvši kako nam se kao pojedincima i kao hrvatskom narodu vrlo lako događa da upravo zbog našeg zaborava „drugi svojataju naše velikane“, don Majić je upozorio: „Tako je i s Ruđerom Josipom Boškovićem, svećenikom, isusovcem i znanstvenikom kojega danas, u prigodi velike obljetnice njegova rođenja želimo komemorirati“.
Govoreći o životu Ruđera Josipa Boškovića rođenog 1711. godine u Dubrovniku, a preminulog 13. veljače 1787. godine u Milanu, don Majić je pokušao odgovoriti na pitanje „A što o sebi kaže sam Ruđer?“ te nastavio „U pismima sestri Anici, govori joj kako nije zaboravio hrvatski jezik. Bošković nikada nije osporavao svoju povezanost s rodnim gradom, pokrajinom i narodom. Kad ga je d'Alembert u jednoj svojoj publikaciji nazvao 'talijanskim matematičarom velikog ugleda', Bošković je u djelu Voyage astronomique et geographique to ispravio napisavši da je Dalmatinac iz Dubrovnika, a ne Talijan. Većina njegovih pisama rodbini i prijateljima u Dubrovniku napisana je na hrvatskom jeziku“, rekao je don Majić, iznijevši još i druge brojne činjenice u kojima sam Bošković govori o sebi kao hrvatu.
„Malo je poznato, pa stoga ovdje to i spominjemo da je Ruđer Bošković bio na poseban način povezan sa svetojeronimskom zajednicom. S predsjednikom svetojeronimske bratovštine, učenim latinistom i filozofom Benediktom Stayem – Stojkovićem bio je u živom dopisivanju i iskrenom prijateljstvu. A sam je, kao i njegov brat Bartul, primao od Bratovštine sv. Jeronima doživotnu mirovinu. Naime, Starješinstvo Družbe Isusove prije raspuštanja svoga reda bilo je uložilo za svoje starije oce izvjesne glavnice, osobito kod njihovih narodnih ustanova, da im osigura starost. Tako je učinjeno i u slučaju Boškovića, i to upravo kod hrvatske svetojeronimske ustanove u Rimu“, istaknuo je don Majić.
Nakon slavlja Službe Riječi kod zavodske grobnice svi su se uputili do mjesta gdje je donedavno bilo pokopano tijelo fra Bonifacija Pavletića zadržavši se u zajedničkoj molitvi. Molitveni hod završio je kod grobnica Sestara Milosrdnica i Kćeri Milosrđa.