Uz misna čitanja 30. nedjelje kroz godinu razmišlja p. Alan Modrić
Na 30. nedjelju kroz godinu Gospodin nas poučava što je središte i najdublji smisao
naše vjere kada nam govori o ljubavi koja je u današnjim vremenima, blago rečeno,
pogrešno shvaćena, a naročito neispravno življena. U tom pogledu ljubav se razumijeva
kao aspekt ljudskog života gdje prije svega vlada potpuna spontanost, bez imalo zadrške
ili kontrole, isključivo emocionalno zadovoljstvo i užitak, potpuna sloboda i neopterećenost.
Tako gledajući i živeći ljubav, svaki puta kada nema ovih značajki dolazi do otuđivanja
u odnosima, do udaljavanja, a na kraju i do rastanaka, koji nerijetko znaju biti jako
bolni, pa čak i tragični. Upravo nam misna čitanja 30. nedjelje kroz godinu daju odličnu
Božju pouku o tome što je ljubav i kako je živjeti u međuljudskim odnosima. Prvo
čitanje iz knjige Izlaska opisuje neke od najvažnijih etičko-socijalnih zapovijedi
zakona koji je Bog dao Izraelcima na Sinaju nakon njihovog odlaska iz Egipta. Te zapovijedi
odnose se na tri klase osoba koje uživaju posebnu Božju skrb: pridošlice, udovice
i siročad, te siromasi. Oni nemaju branitelja kao što su vlastiti zemljaci u odnosu
na pridošlice, muževi i očevi u odnosu na udovice i siročad, te hranitelji u odnosu
na siromahe, i stoga ih Bog uzima pod svoju skrb i zaštitu, a izraelska zajednica
je obvezna brinuti se za njih i zaštititi ih od nepravde i ugnjetavanja. Istinski,
autentični vjernik u svome životu mora paziti na one koji su bez zaštite, mora se
brinuti za njih, a naročito ih ne smije iskorištavati ili zlostavljati ako doista
želi svjedočiti i živjeti ljubav, jer bez nje nema iskrenog, vjerničkog života. Na
ovu usku povezanost vjere i ljubavi, na ovaj neraskidivi odnos između ljubavi i vjernosti
Bogu s jedne strane, te ljubavi prema braći i sestrama s druge, zorno ukazuje razgovor
između Isusa i zakonoznanca koji nam donosi Matejevo evanđelje na 30. nedjelju kroz
godinu. Tijekom povijesti židovski učitelji izvukli su iz Sinajskog Zakona 613 zapovijedi
i zabrana (365 zabrana koliko je dana u godini; te 248 zapovijedi koliko ima kostiju
u čovjeku). Inzistirajući na takvim sitnicama, oni od nečega što bi ljudima trebalo
olakšati hod vjere i morala, stvaraju nepodnošljivi jaram i teret. U svom odgovoru
zakonoznancu koji postavlja pitanje:“Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?“,
Isus jasno i nedvojbeno postavlja temelj ljudskog života i djelovanja, iznosi bit
i jezgru vjere i religioznosti: ljubav prem Bogu i bližnjemu. Ove dvije zapovijedi
su već sadržane u samom Sinajskom zakonu, odnosno nalazimo zapovijed ljubavi prema
Bogu u Mojsijevom govoru narodu iz Pnz 6,5, te zapovijed ljubavi prema bližnjemu iz
Lev 18,12. Dakle, ove dvije zapovijedi nisu ništa novo, ne predstavljaju nekakvo krivovjerje
ili odbacivanje Zakona, ali uslijed ljudske grešnosti s vremenom su zanemarene, zaboravljene
i ustupile su mjesto svim onim nevažnim sitnicama koje su se toliko naglašavale u
tadašnjem učiteljstvu. Isus Krist dolazi, kao i u pogledu mnogih drugih stvari, postaviti
na mjesto i odnos ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ističe ono što je važno, bez čega
se ne može zamisliti autentični vjerski život. Nameće se jedno pitanje: ljubav
je nešto prirodno, po sebi vrijedno i jasno, pa zbog čega treba zapovijedati ljubav?
Problem je u tome što je čovjek grešno biće koje lako biva zavedeno i padne pod utjecaj
mržnje, oholosti, sebičnosti, i zbog toga ljubav pema Bogu i bližnjemu iziskuje težak
napor kako bi se nadvladale sile protivne ljubavi. U toj borbi koju čovjek prolazi
kroz cijeli svoj život upravo zapovijedi ljubavi nam pomažu da nadvladamo ono grešno
u nama. Bilo bi lijepo kada bi mi bez ikakvih problema i bez napora ljubili Boga,
njegove vrijednosti i načela, te brata čovjeka, ali iz vlastitog ljudskog i vjerničkog
iskustva znamo da to nije tako, i da su nam potrebna pravila i zapovijedi da bi uskladili
svoj život i ponašanje s Božjom voljom. Gospodin Isus u svom nauku ukazuje na još
jedan važan aspekt ljubavi – uska i nerazrješiva povezanost između ljubavi prema Bogu
i ljubavi prema čovjeku. Dvije zapovijedi ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu su
toliko jako povezane da ne može netko reći da ljubi Boga, a mrzi svoga susjeda, kolegu
na radnome mjestu ili poznanika, uglavnom svoga bližnjega, kao što se ne može reći
da netko istinski i ispravno ljubi čovjeka, a zanemaruje zapovijed ljubavi prema Bogu,
ne moli mu se, ne ide na nedjeljnu svetu misu, ispovijeda se svakih nekoliko godina,
itd. Na kraju možemo se pitati što nam je činiti da bi ostvarili Isusovu poruku
ljubavi u našim životima? Kao što smo mogli čuti ljubav zahtijeva da ne zanemarujemo
niti Boga, niti čovjeka, a s obzirom da smo grešni i slabi potrebno je da se borimo
i trudimo kako bi ljubav bila ispravno i u punini življena u našim međuljudskim odnosima,
obiteljima, radnim mjestima, školi, i u svim situacijama gdje susrećemo Boga i bližnjega.
Da bi to uspjeli ostvariti obratimo se s pouzdanjem Gospodinu Isusu koji je utjelovljenje
savršene ljubavi prema Nebeskom Ocu i braći i sestrama neka nas prati svojom milošću
i snagom!