Objavljena knjiga o nastanku bolnica

Poznato je da je sv. Luka, pisac Isusova života, bio liječnik. Njegov spomendan katolički liječnici posebno slave prisjećajući se i svojega zanimanja i svojega zvanja. Malo se možda zna da su bolnice otvarali katolici, Katolička Crkve, nošeni Isusovom riječju: 'Liječite bolesne', kako čitamo u Luke 9, 2, ali i zapovijeđu da ljubimo bližnje kao same sebe. Danas ima u Europi onih koji ne mogu priznati kršćanske korijene u Europi, pa primjerice ni to da su bolnice i sveučilišta rođeni u Crkvi. O tome je nedavno izašla knjiga u Veroni pod naslovom: 'Kuće Božje, bolnice za ljude: Zašto i gdje su rođene bolnice?' Knjigu je u nizu 'Vjera i kultura' napisao Francesco Agnoli, a predgovor Giancarlo Cesana. Knjiga se čita gotovo kao roman.
U grčko-rimskom svijetu nisu postojale bolnice, premda je medicina rođena u Grčkoj, ako se prisjetimo Hipokrta, Eskulapa, Galena. To znači da su se bolesnici liječili. Platon je međutim mislio da su vrijedni njege samo slobodni građani i oni koji će sigurno ozdraviti. No kršćani su ti koji su počeli sa sustavnom skrbi za bolesnike, za sve bolesnike. Nakon Konstantinova obraćenja uzdižu se bolnice pod vodstvom redovnika i redovnica različitih redova. Tisuće ih je ustanovljeno upravo s tom svrhom njege bolesnika.
Pisac podsjeća da je prva bolnica o kojoj imamo sigurnu potvrdu ustanovila plemkinja Fabiola u Rimu 390. godine. Nakon obraćenja posve se predala djelima ljubavi. Povjesničar medicine K. Haeger o tome piše: 'Fabiola je skupljala bolesnike po ulici te se osobno brinula za žrtve gladi i bolesti.' Mnoge bolnice srednjega vijeka uglavnom su bile uz samostane i kao središta za poučavanje mladih koji su dolazili naročito proučavati stare rukopise, brižno čuvane u samostanskim knjižnicama. Redovnici su poučavali u medicini, ali su razlikovali nadnaravnu medicinu tj. briga za bolesti duše od naravne medicine i liječenja bolesnika s poukama u medicinskoj znanosti.
I u novije doba bolnice su nastajale od Crkve. U Italiji primjerice imamo benediktince koji su se u tome istakli u Salernu, ili pak bolnicu Duha Svetoga u Rimu s prvim sveučilištem i zatim kirurgijom u 13. stoljeću. Snažna središta bili su gradovi Bologna, Padova, Rim za cijelu Europu. I sam Martin Luter, nimalo blag prema papinskoj Italiji, ističe autor, sa svojega puta u Rim priznaje: 'Bolnice su u Italiji izgrađene kao kraljevske palače, a hrana i piće na dohvat su svima. Tu dolaze časne žene služe siromašnima a onda se vraćaju kući. Vidio sam i u Firenzi koliko se pažnje posvećuje bolesnicima, pa i djeci u sirotištima.
Zanimljivo je i autorovo razmišljanje o teološkim razlozima za nastajanje bolnica čemu je pomagala Crkva i kršćani te ističe:
- samo se u kršćanstvu vjeruje da je Bog postao čovjekom u Kristu i da je otkrio Božje milosrđe te nam dao zapovijed ljubavi prema svim ljudima;
- u zemaljskom životu Isus je bio ozdravitelj duša i tijela, a i sam je trpio, te su srednjovjekovni teolozi govorili: Krist liječnik i bolesnik;
- napokon, u srednjem vijeku, promicanje dubokoga razmišljanja o Kristovoj muci još jasnije upućuje kršćane na dužnost brige za one koji nose bilo koju vrstu križa. Odatle i definicija koju nalazimo u bolničkim redovima: Naši su siromasi nama gospodari.
Posljednje poglavlje u knjizi o kojoj govorimo naslovljeno je: 'Izvan kršćanske Europe' podsjeća na Latinsku Ameriku, Aziju i Afriku gdje su prve bolnice nastajale i utemeljene od katoličkih ili protestantskih misionara, pa je zdravstvo u mnogim zemljama gdje su kršćani u manjini ipak važno polje djelovanja.