Uz misna čitanja 28. nedjelje kroz godinu razmišlja pater Alan Modrić

Prošle nedjelje kao središnju nit koja je povezivala misna čitanja imali smo simboličnu sliku vinograda koji je oslikavao Božji narod. Ove, 28. nedjelje kroz godinu, kao simbolični prikaz Kraljevstva nebeskog predstavlja nam se motiv gozbe koji povezuje čitanje knjige proroka Izaije i Matejevo evanđelje. U današnje vrijeme gozbe nerijetko se pretvaraju u događaje s neželjenim posljedicama uslijed raskalašenog i neobuzdanog konzumiranja alkohola ili jela, da i ne govorimo o drogi ili drugim opojnim sredstvima, i na taj način nešto što bi trebalo donositi radost i toplinu ljudskog druženja postaje prava suprotnost. Međutim, moderna gozba bi uvelike trebala nalikovati svojoj biblijskoj predodžbi gdje se doživljava više od ljudskog iskustva prijateljskog okupljanja i vedre i intimne sigurnosti – u gozbi, kako je često oslikana u Svetom pismu, događa se radosna objava Božje dobrote, ljubavi, dobrohotnosti, Božje nazočnosti i vjernosti. Upravo nam takvu gozbu oslikavaju dvije prispodobe koje čitamo na 28. nedjelju kroz godinu, jedna iz knjige proroka Izaije i druga iz Matejevog evanđelja.
Izaija nam donosi gozbu ustoličenja nakon pobjede Jahve kralja uz poklike mnoštva. Gozba je dio obreda ustoličenja i očituje moć kralja. Ona je i gozba saveza, na kojoj sudjeluju prijatelji i saveznici i preuzimaju obostrane obveze koje se ne mogu poništiti. Jahve kralj priprema svečanu i bogatu gozbu na Sionu za sve narode, koja najavljuje prestanak boli i suza, rata i smrti. To je mesijanska gozba za sve narode, koja će utažiti glad za kruhom, srećom i blaženstvom.
Isus je mnogo puta u svom javnom životu i djelovanju sudjelovao na gozbi: u Kani, u kući prijatelja Lazara, farizeja Šimuna, carinika Mateja, Zakeja; sam priprema gozbu mnoštvu, i to euharistijsku, Jaganjčevu gozbu pobjede nad smrću i ulazak u besmrtnost, navještaj nebeske gozbe. Sve te gozbe su milosni trenuci susreta sa živim Bogom koji poučava, liječi, preobražava i oblikuje ljudske živote i sudbine. Slika gozbe služi Isusu da naglasi poniznost u prispodobi o uzvanicima, budnost i spremnost u prispodobi o deset djevica, pitanje o postu, poziv svim narodima na kraljevsku gozbu. Tako se Isus koristi tom slikom i u prispodobi koju slušamo na 28. nedjelju kroz godinu u odlomku Matejeva evanđelja.
U tom odlomku imamo dvije povezane prispodobe: uzvanici na gozbi i svadbeno ruho. Prva prispodoba govori o pozivima na svadbu koju Kralj (Bog Otac) pripremi svome Sinu (Krist Zaručnik). Pozivi su dvostruki: prve sluge koji pozivaju na gozbu su proroci Starog zavjeta, a druge su apostoli Novog zavjeta. Događa se da mnogi pozvani odbijaju pozive jer su im važnije druge stvari u životu, a neki čak i ubijaju proroke poslane da obrate nevjerni narod. Time se iskazuje i stav Isusovih slušatelja ne samo u Njegovo vrijeme, nego i u svim vremenima ljudske povijesti kada mnogi doživljavaju poziv i navještaj Kraljevstva Božjega kao nešto sporedno i nevažno, jer im je sve drugo važnije. Međutim, ipak je to poziv hitan, važan i odlučan, jer se radi o vječnom spasenju ili vječnoj propasti.
Ipak, događa se zaokret u smislu da na mjesto onih koji se smatraju pravednima i dostojnima spasenja i boravka u Kraljevstvu nebeskom, bivaju pozvani, i što je još važnije, odazivaju se oni s ulice i raskršća, siromasi, patnici, rubni, odbačeni, koje upravo ti tzv. pravednici nikada ne bi primili u svoje društvo niti bi ih smatrali dostojnima spasenja vječnoga. Na mjesto oholih i samodopadnih na svadbenu gozbu Jedinorođenoga Sina vječnoga Oca dolaze maleni i ponizni koji sa zahvalnošću prihvaćaju poziv duboko svjesni da nije njihova zasluga i pravo da sudjeluju na gozbi, nego je to rezultat Božjeg bezgraničnog milosrđa.
U drugoj prispodobi iz Matejevog evanđelja gdje se govori o svadbenom ruhu, uočava se, ipak, da je moguće i da među uzvanicima na svadbi pojave se oni koji nisu prikladno odjeveni za svadbu. U ovoj prispodobi još se snažnije naglašava potreba obraćenja. Nije dosta prihvatiti kršćanski poziv i postati članom Crkve, nego treba živjeti svoja krsna obećanja. Moramo nositi „svadbeno ruho“ koje Bog daje svakome zajedno s pozivom, i ne smijemo ga uprljati, založiti, prodati ga za zemaljske probitke, užitke i naslade.
I u našem životu Gospodin upućuje pozive koji trebaju biti ozbiljno shvaćeni i življeni. I mi možemo doći u situaciju da odbijamo Božje pozive, da nam bude sve drugo u životu važnije od samoga Gospodina. A i kada na prvi pogled prihvatimo poziv, može se dogoditi da s vremenom izgubimo ili uprljamo svoje svadbeno ruho, jer nije dovoljno biti kršćanin na papiru, upisan u matičnu knjigu krštenih, nego se treba i boriti za svoju vjeru kako bi jednoga dana mogli dostojno i radosno sudjelovati na vječnoj gozbi Krista Kralja. Neka nas u toj našoj životnoj borbi prati Božja snaga i blagoslov!