Drugi sabor malih glagoljaša

U mjestu Turanj, nedaleko od Biograda na moru, u subotu, 17. rujna, održan je Drugi sabor malih glagoljaša naslovljen "Ajmo dico glagolati", u organizaciji Male škole glagoljice Osnovne škole Sveti Filip i Jakov, Turističke zajednice Općine Sv. Filip i Jakov, Zavičajnog muzeja Biograd i Župe Gospe Karmelske – Turanj. Sabor je započeo Glagoljaškom misom (na staroslavenskom) u župnoj crkvi Gospe Karmelske u Turnju, koju je predvodio dr. fra Izak Špralja, trećoredac-glagoljaš iz Samostana sv. Mihovila u Zaglavu na Dugom otoku. Posebno su za tu prigodu pjevači iz Turnja obnovili napjeve stare turanjske glagoljaške mise, koja se nije pjevala 45 godina. Misa je obnovljena pod vodstvom etnologa Livija Marijana a na temelju magnetofonskih snimaka pokojnog akademika Jerka Bezića koji je 1963. godine snimio glagoljašku misu u Turnju.
Poslije Mise, u župnoj su dvorani otvorene tri izložbe o glagoljici, a potom su uslijedila i četiri predavanja. Na saboru, u okviru kojega su održavane i radionice, sudjelovali su članovi Male glagoljske akademije iz Roča u Istri, Male škole glagoljice OŠ Sv. Filip i Jakov, OŠ "Jagoda Truhelka" iz Osijeka i OŠ "Ivan Goran Kovačić" iz Zagreba. Za okruglim stolom koji je vodio mons. dr. Pavao Kero, sudionici su izrazili svoje divljenje ovakvim manifestacijama ali i zabrinutost za proučavanje, poznavanje i prezentaciju hrvatske glagoljaške baštine u Hrvatskoj danas, istaknuvši da se ovaj jedinstveni hrvatski kulturno-povijesni fenomen nedovoljno vrednuje u hrvatskoj kulturi, javnosti i osobito u obrazovnom sustavu.
Saznajmo stoga nešto više o tom hrvatskom blagu od svećenika prof. Ilije Drmića:
Od najstarijih vremena etnička skupina i narod koji se prozvao u dalekoj zakarpatskoj prošlosti imenom Hrvati služio se u svakidašnjoj komunikaciji određenim oblikom jezika, a nešto kasnije i pisma kako je to posvjedočio na vrlo dražestan način črnorizac Hrabar. Jezik se s vremenom razvijao u svim lingvističkim pravcima, kao i samo pismo kojim su se određeni i važni sadržaji prenosili drugima i pamtili radi svoje vrijednosti i određene važnosti u datim trenucima. Postojala je određena komunikacija i s drugim etničkim skupinama, drugim narodima čiji su jezični kodovi i slovni sustavi bili drugačiji. Suobraćanje je bilo jednostavnije i lakše ako su postojale neke sličnosti u sveukupnom jezičnom sustavu, a teže ako su postojale ogromne razlike.
U ovu jezičnu šumu na slavenskome prostoru, u kojemu se nalazio i hrvatski, upala su dvojica braće apostola sv. Ćiril i sv. Metod, Grci vični i slavenskome jezičnom kodu, koji su se potrudili usustaviti jezik i svu jezičnu problematiku velike skupine tih slavenskih naroda. Jezik kojim su se slavila sveta liturgijska slavlja s mnoštvom prevedenih liturgijskih knjiga s latinskoga zvao se starocrkvenoslavenski, koji je postao koine za slavenske narode, a kasnije su nastajale narodne redakcije iz kojih će se s vremenom razvijati nacionalni jezici, među kojima je i hrvatski jezik. Uza sam govor moralo se tragati i za znakovima kojima će biti jezik pisan u kamenu, na pergameni i na druge način da bi se neki sadržaji mogli pamtiti i prenositi iz pokoljenja u pokoljenje. U razdoblju prije pravopisa pisalo se svakako, a svrha je bila razumljivost, potom su slijedila razdoblja stvaranja pravopisnih i gramatičkih sustava, gdje su bila dominantna slova ili grafemi, odnosno slovni ili grafijski sustavi. Tako je hrvatski narod u svojoj povijesti, počevši od 9. st., počeo njegovati slovni sustav glagoljicu. Ime pisma dolazi od starocrkvenoslavenske riječi glagolati što znači "govoriti". Na obredima je svete tekstove čitao i izgovarao svećenik glagoljaš. Sam termin glagoljski poznat je još iz 16. st., premda je ime za glagoljicu iskovano tek u 19. st. radi znanstvenih obrada.
Najveći poznavatelj glagoljice u Hrvata, fra Marko Japundžić bio je pristaša teorije da je glagoljica starija od vremena sv. Ćirila i Metoda. No, i ovaj je slovni sustav imao svojih uzora u drugim pismima, što će svaki bolji poznavatelj odmah uočiti fonem f koji se ušuljao u glagoljicu, iako je umnogome autohtono pismo i slovni sustav. Njime su se služili svećenici glagoljaši u svojoj pastoralnoj i sveukupnoj kulturnoj praksi. Slovni sustav se s vremenom mijenjao, nadopunjavao, te se razvijao kao i sam jezik koji će dobiti u punini svoje ime hrvatski. Umjesto glagoljice domećali su se u praksi i slovni sustavi zvani hrvatska ćirilica ili kurilovica, zatim bosančica ili bosanica, te latinica u više inačica. Tu su nam stupovi jezične priče o. Bartol Kašić i njegova gramatika iz 1604. god., zatim fra Andrija Kačić Miošić, don Vid Došen, Antun Matija Relković, fra Matija Divković, fra Lovro Šitović sa svojim pravopisom i gramatikom, potom Ljudevit Gaj, Vjekoslav Babukić, Tomo Maretić i drugi.
Govor i pisanje kao i cjelokupno kulturološko zbivanje i opredjeljenje kod Hrvata koji su njegovali narodni jezik i narodno pismo glagoljicu, pa makar u više slovnih sustava tijekom duge povijesti, nazivaju se glagoljaškom tradicijom u hrvatskome narodu. Ta se povijesna tradicijska praksa više puta i na više načina sukobljavala s nekim službenim formama jezične i gramatičko-pravopisne prakse u kojoj su bili naglašeni jezici Biblije, a to su: hebrejski i grčki, te latinski na koji je kasnije sv. Jeronim preveo Bibliju. Trebat će u povijesti Katoličke Crkve proći mnogo stoljeća da se shvati proročka misao i proročko djelo svete braće Ćirila i Metoda, kao i sveukupna praksa naših glagoljaša, a ta je, što je zasad Biblije, da Boga trebaju slaviti svi puci i jezici. To se dogodilo na Drugome vatikanskom saboru (1962.-1965.).
Danas je na svijetu oko 7000 jezika i 1000 slovnih sustava. Među njima je i krilati hrvatski jezik sa svom svojom povijesnom dimenzijom i sadašnjom praksom. Njemu su na svoj način služili i sinovi današnje Bosne i Hercegovine, koji su govorili hrvatskim jezikom i pisali hrvatskim pismenima počevši od glagoljice, ćirilice, kurilovice, bosančice, bosanice (valja imati na umu ova tri povijesna dokumenta: Baščanska ploča, Valunska ploča i Humačka ploča), zatim preko svih latiničnih sustava do suvremenoga latiničkoga sustava kojim se služe sadašnji govornici hrvatskoga jezika u matičnim domovinama Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini i diljem svijeta u kojoj god državi bili i živjeli. U tome jeziku i s tim slovnim sustavima, što su ih gradili Hrvati kroza svoju povijest pomiješani i s drugim etničkim skupinama i narodima sve do danas, umirali su i rađali se. Na poseban način valja reći da su se rađali i umirali naši svećenici glagoljaši i u Bosni i Humskoj Zemlji koji su bili u jakoj poveznici s onim svećenicima od Krista, a zatim s onim glagoljašima od Ćirilovih i Metodijevih vremena pa sve do dana njihovih preminuća bilo na kojem pedlju tla na kojemu su sijali duh jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve na čelu s Papom i u zajedništvu sa svojim biskupima i narodom. I nije toliko bilo upitno ozemlje ni tlo, koliko kraljevstvo nebesko gdje se valja sve naći na okupu gdje je samo jedan jezik i jedan slovni sustav, a to je ljubav o kojoj uzvišeno pjeva sv. Pavao u 13. glavi Poslanice Korinćanima. U toj skupini navjestitelja bijahu bili i naši glagoljaši iz Vinice o kojima slijedi posebna priča sa spomenikom njima u čast.