Uz liturgijska čitanja 25. nedjelje kroz godinu razmišlja p. Danijel Koraca
Danas nas Isus u evanđelju poučava na koji način djeluje Božje milosrđe. Kakvi su
odnosi unutar Kraljevstva nebeskoga. To je stvarnost koja se u potpunosti razlikuje
od svih naših očekivanja, od naših načina postupanja, od naših razmišljanja. Kraljevstvo
nebesko ima svoju logiku, Božju logiku, logiku ljubavi. Evanđelja nam donose preko
40 zgoda u kojima Isus uzima slike iz svakidašnjice za svoje prispodobe. Bogatstvo
slika kojima se Isus služio govori nam o sveopćem planu spasenja, o Isusovoj želji
unijeti Božje kraljevstvo u sva područja ljudskog života. Koristeći slike iz svakidašnjeg
života Isus ulazi u svijet i iskustvo onih koji stoje oko njega i slušaju ga, uspostavlja
vezu s njima, uvodi ih u zbivanje koje mirno prate sve do onoga časa kada ih iznenada
zaskoči jednom novom stvarnošću koja je strana njihovu dosadašnjem iskustvu, koja
križa sve dosadašnje njihove stavove i koja ih zove na izlazak iz njih i na prihvaćanje
onih koji su ponuđeni u prispodobi. To je onaj trenutak kada Božje misli nisu naše
misli i kada njegovi puti nisu naši puti, kako nam danas u prvom čitanju govori Izaija.
Ali su nam ti puti objašnjeni i pokazani, dapače osvijetljeni svjetlom Kristova Uskrsnuća,
primjerom onoga koji je prvi krenuo tim putem i pokazao nam kako njime ići. Ova prispodoba
o gospodaru vinograda izgleda kao ilustracija Isusovog zaključka na kraju današnjega
evanđelja: „Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.“. Međutim koliko god
možda i pomislili da parabola o tome govori, to možemo zaključiti samo na temelju
jednog retka, onoga koji govori o poretku isplate radnicima. No to nije središnje
značenje, niti Božja poruka čovjeku. Uobičajeni naslov ove prispodobe je „Radnici
posljednjeg sata“ ili „radnici u vinogradu“. Međutim, radnici su tu samo radi središnjeg
lika parabole, a to je domaćin, odnosno gospodar. Zbog toga neki predlažu da bi bolji
naslov bio „Dobri poslodavac“. U pozadini parabole je identifikacija domaćina/gospodara
s Bogom. Problem koji se obrađuje u paraboli je slijedeći: Zašto posljednji primaju
istu nagradu kao i oni koji su ranije došli na posao? Odgovor na to je: Kraljevstvo
nebesko je Božji dar i ne smijemo mrmljati protiv Božje velikodušnosti. Ova prispodoba
na poseban način brani Isusovu brigu za one u društvu koji su na margini – „prijatelj
carinika i grešnika“. Postoji ravnoteža između Božje pravednosti i njegova milosrđa.
Oni koji su došli prvi primaju pravednu nagradu za svoje djelo, onu za koju su se
i dogovorili na početku. Dok činjenica da su oni koji su došli kasnije dobili jednaku
plaću odgovara Božjem milosrđu. Premda nam se može činiti nepravedno što svi radnici
dobivaju istu plaću kao da su obavili isti posao, gledano iz Božje perspektive, perspektive
njegova milosrđa, svima nam je Kraljevstvo nebesko darovano. Nekima prije, nekima
kasnije. Nitko od nas nema pravo ništa potraživati. Zar bi se oni koji su Boga prije
krenuli nasljedovati trebali ljutiti što su duže s njim, ili biti zavidni što su izvršavali
njegove zapovijedi? Naprotiv, trebamo se radovati i zahvaljivati što posjedujemo tu
milost. Više puta su me razne zgode dovele u situaciju da sam kasno navečer morao
prolaziti kraj nekih parkova, preko nekih trgova ili kroz mračne uličice. Putem sam
često puta susretao i promatrao najčešće skupine mladih odjevenih u tamne tonove,
mračno tamne, ne svečano tamne, sjede po klupama s bocama jeftinog alkohola od kojeg
drugi dan puca glava, razgovaraju o temama i koriste se rječnikom koji ne ulazi u
granice pristojnosti. Sve u svemu vrlo žalostan prizor. Istovremeno prisjećam se prizora
s Trga Bana Jelačića i bdijenja mladih s papom Benediktom XVI. prilikom njegova posjeta
Hrvatskoj početkom lipnja. Nekoliko desetaka tisuća mladih moli i slavi Gospodina.
Jednako tako pred mjesec dana svjetski susret mladih u Madridu. Milijuni. Mislim si
tako eto vinograda, eto onih koji su već od jutra krenuli na posao. Njihova lica su
ispunjena radošću i mirom, svjedoče svojim vršnjacima o svojem susretu s Kristom,
kako im je Isus promijenio živote. Zar bi im trebalo biti krivo što su tu? Dapače!
No, zar bi trebali biti zavidni ako i oni iz mračnih parkova i s trgova jednom krenu
za Gospodinom? Nipošto! Nego radovati se zajedno s Gospodinom, jer brat tvoj bijaše
izgubljen i nađe se. Nije lako slijediti Gospodina, put je to koji često puta traži
žrtvu i odricanje, od nas se traži drugačiji život od onih koji Gospodina ne poznaju.
Neka nam na tom putu pomogne primjer i zagovor tolikih koji su krenuli za Gospodinom
još od prve ure svoga života. Bogu hvala pa nam je katolička povijest puna takvih
primjera, a za tim velikanima povijesti ne zaostaju i toliki naši suvremenici.