Opća audijencija srijedom

Sveti je Otac današnju opću audijenciju, u dvorani Pavao VI. u Vatikanu, posvetio 22. psalmu, koji govori o dramatičnom progonu nevine osobe. Psalam je bremenit kristološkim značenjem – ustvrdio je Benedikt XVI. – a nama je poticaj da ne gubimo nadu ni onda kad nam se čini da nas je Bog napustio. Kako je rekao Sveti Otac, 22. psalam je „očajna i dirljiva molitva“, vodi nas do Isusova križa da „ponovno živimo njegovu muku i dijelimo plodnu radost uskrsnuća“: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Daleko su od moga spasenja riječi moga vapaja. Bože moj, vičem danju, al' ne odvraćaš; noću vapijem i nema mi počinka“.
Psalam opisuje dramu nevinog prognanika, okruženog protivnicima koji priželjkuju njegovu smrt. U njegovoj se molitvi, premda je puna nade, naizmjenično očituje „tjeskobna zbilja sadašnjosti“ i „utješno sjećanje prošlosti“. Njegov je vapaj obraćanje Bogu koji mu se čini dalekim, izgleda mu kao da ga je Bog napustio: Bog šuti, a ta šutnja razdire dušu molitelja, on usrdno moli, ali ne nalazi odgovor. Provodi dane i noći u neumornom traženju neke riječi, pomoći koja ne stiže; Bog je odsutan, ne čuje njegov vapaj, zaboravio je na njega“ – istaknuo je Benedikt XVI.
Ako Bog ne odgovara – kako je rekao Sveti Otac – onda se vapaj gubi u praznini a samoća biva neizdrživa. Ali psalmist ne može vjerovati da ga je Bog ostavio i stoga brižljivo žudi za dodirom, traži „odnos koji bi mu mogao dati utjehu i spasenje“. Njegov je vapaj, „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ preuzet u Matejevu i Markovu evanđelju kao vapaj umirućeg Isus na križu: On izražava svekoliki očaj Mesije, Sina Božjega, koji se suočava s dramom smrti, stvarnosti koja se ne priliči Gospodaru života. Ostavljen gotovo od svih, izdan i zanijekan od učenika, okružen onima koji ga grde, Isus je slomljen teretom poslanja koje se ima ostvariti kroz poniznost i zator. Stoga vapi Ocu i svoju muku izražava riječima psalma – ustvrdio je Benedikt XVI.
Ali njegov vapaj nije očaj kao ni psalmistov, on u molitvi govori o svome mukotrpnome putu koji završava zahvaljivanjem, pouzdanjem u Božju pobjedu: Isusova se tjeskobna molitva, premda bremenita neopisivim trpljenjem, otvara sigurnoj slavi... U svojoj muci, iz poslušnosti prema Ocu, Isus prihvaća napuštenost i smrt da uđe u život i da taj život podari svim vjernicima – kazao je Benedikt XVI.
U psalmu se Božjoj šutnji, njegovoj prividnoj odsutnosti, suprotstavlja prisutnost, blizina koja prati cijeli čovječji život. Psalmist priznaje tu blizinu, odnosno ljubav, ali također osjeća i zastrašujući blizinu neprijatelja. Tada se njegov vapaj pretvara u molitvu a tjeskoba preinačuje doživljavanje opasnosti. Čini se da su neprijatelji nepobjedivi. Postali su „vrlo opasne divlje životinje, a psalmist se osjeća kao mali crv: Te slike, opisane u psalmu, služe također da se istakne kako u čovjeku kada je okrutan i kada napada svoga brata prevladava nešto životinjsko. Uvijek nasilje u sebi ima nešto životinjsko a jedino spasonosni zahvat Božji može čovjeku vratiti njegovu čovječnost – ustvrdio je Benedikt XVI.
S dramatičnim slikama, koje nalazimo u pripovijedanju Kristove muke, opisano je uništenje osuđenikova tijela. Stoga psalmist ponovno vapi za pomoću: Taj vapaj otvara nebesa jer je bremenit vjerom, sigurnošću koja nadilazi svaku sumnju, tamu i očaj. Vapaj se preobražava u zahvalu za spas. Psalam se – kako je objasnio Papa – pretvara „u veliki hvalospjev cijeloga naroda, Jahvinih vjernika. Gospodin je pritekao u pomoć, spasio siromaha i očitovao mu svoje milosrdno lice. U nedjeljivom otajstvu susreli su se smrt i život, a život je pobijedio. Bog spasitelj očitovao se kao svemoćni Bog, kojeg će slaviti svi narodi zemlje i pred kojim će ničice pasti obitelji naroda. To je pobjeda vjere, koja može preobraziti „smrt u dar života, bezdan boli u izvor nade – zaključio je Benedikt XVI.