Ima li smisla trpljenje?

U vrijeme sve brojnijih zagovornika eutanazije, za agenciju Zenit o patnji govorila je Maria Grayia Marciani, profesorica neurologije na fakultetu za medicinu sveučilišta Tor Vergata. Na patnju u životu posvema različito gledaju vjernici i nevjernici. Vjera je besplatni Božji dar čovjeku. Tko ga prihvaća, u ovome slučaju vjernik, živi po vjeri i u njoj nastoji otkriti smisao i vrijednost patnje; oni koji pak odbacuju vjeru, odnosno nevjernici, kako veli sveti Pavao u Prvoj poslanici Timoteju, doživjeli su brodolom vjere, nikada neće shvatiti značenje patnje i uvijek će ići putom očaja. Frankl tvrdi da patnja ne uništava čovjeka nego da ga uništava besmislena patnja. Razumije se da je problem za „krhku osobu i za djelatnika“, u traženju smisla trpljenja, u otkrivanju vrijednosti patnje – primijetila je profesorica.
Da bi se sve to shvatilo bitan je odgovor na upit: što je za čovjeka patnja? Ako je s jedne strane, kako tvrdi Pascal, čovjek „sila beskonačnog“ poradi svoje inteligencije i volje, s druge pak strane svjestan je svoje prolaznosti i granica: otkriva se konačan i ograničen. Ograničenost proizlazi iz spoznaje da njegov život ne dolazi od njega, niti je njegov gospodar. Ne samo da su rođenje i smrt vremensko određenje, nego su i obilježje čovječje stvarne prolaznosti. I ljudska je sloboda određena vanjskim i nutarnjim čimbenicima – ustvrdila je profesorica dodajući:
Čovjek najviše doživljava svoje granice ponajprije u trpljenju, čiji je vrhunac smrt. Upravo iskustva konačnosti i ograničenja potiču čovjeka da se izdigne iznad vlastitih granica, ta je želja duboko ukorijenjena u dubini ljudskog bića. Od svih čovjekovih želja, najsnažnija je i najdublja želja da svlada smrt i da vječno živi. Doživljavanje konačnosti – trpljenje, bolest, smrt – stvaran je vjerski problem ljudskoga života. Ivan Pavao II. u apostolskom pismu 'Salvifici doloris' tvrdi da se „sve ono što izražavamo riječju trpljenje čini vrlo bitnim za čovjeka te izgleda da je trpljenje sastavnica čovječje transcendentnosti: izgleda da je čovjek osuđen da u trpljenu nadvisi samog sebe i da je na tajanstven način pozvan da to učini – ustvrdila je profesorica Marciani.
To što Papa piše proširuje poimanje trpljenja kao ljudske „granice“. Trpljenje pruža tajanstvenu mogućnost čovjeku da se vine iznad ljudske granice, da u tome smislu nadmaši svoju ljudskost jer trpljenje stječe posebno značenje i biva izvorom čovječjeg ostvarenja. Trpljenje ispunjeno smislom nadilazi samo sebe i upućuje na nešto zbog čega se trpi. Jednom riječju, trpljenje s puninom smisla nije beskorisno nego može biti odlučujući trenutak ljudskog i duhovnoga rasta – ustvrdila je profesorica.
Kada krhkost ljudskog stanja, koje ne može otkloniti bolest, bol i smrt, uključuje trpljenje, onda nam Gospodin pomaže da osjetimo njegovu živu prisutnost i uči nas da blagohotno prihvatimo trpljenje kao prigodu za rast, očitujući nam svojim životom da je i On trpio. Bijednom čovjeku valja pomoći da osjeti Gospodinovu prisutnost, odnosno čovještvo Krista koje je podnijelo najljuću ljudsku patnju poradi vjernosti Božjem planu da spasi ljude – kazala je profesorica
Blaženi papa Ivan Pavao II. piše: „Krist je po svojem spasonosnom trpljenju u svakom ljudskom trpljenju te iznutra može djelovati snagom svojega Duha i Istine.“ Zadaća je patnika i njegova skrbnika da prepozna i prihvati spasonosno djelovanje Krista koji trpi s nama a naše trpljenje doživljava u svome mističnom tijelu. Euharistija je u svome dvojakom značenju stvarne i milosrdne Kristove prisutnosti lijek spasenja, kao prikazana žrtva i kao ozdravljajući kruh – istaknula je profesorica.
Liječnik će, kao ranjeni ali i izmireni iscjelitelj, osjetiti neodgodivu potrebu da se skrbi o trpećoj osobi te da ne liječi samo bolest, svjestan da je vjerodostojan svjedok Križa, izvora ljudskog ozdravljenja. Križ je dakle simbol nade. Liječnik će tako moći pratiti bolesnika na putu boli i trpljenja, svojom stručnošću i profesionalnošću pružati nadu u fizičko ozdravljenje, ali i Nadu koja nadilazi sam život. Pacijent koji prihvaća i živi tu Nadu moći će otkriti puni smisao svojega stanja – ustvrdila je profesorica.
Papa Benedikt XVI. u enciklici U nadi spašeni, ovako opisuje tu potrebu: Biva razvidnim da je čovjeku potrebna nada koja nadilazi njegov život i njegovu ljudsku zbilju. Razvidno je da ga može zadovoljiti samo nešto beskonačno, nešto što nadilazi njegove ljudske sile. (...) Ta velika nada može biti jedino Bog koji obuhvaća svemir i koji nam može ponuditi ono što, svojim ljudskim snagama, ne možemo ostvariti (...) – zaključila je Maria Grazia Marciani.