Kroz svoje ponizno služenje bližnjemu blažena Majka Terezija iz Kalkute utjelovljuje
„misionarski ideal“, budući da je doista bila, kako je sama za sebe govorila, „obična
olovka u Božjim rukama“. Danas, 5. rujna, spominjemo se 14. obljetnice njezina preminuća.
Govoreći za našu radijsku postaju o velikomu 30-godišnjem prijateljstvu koje ga
je povezivalo s Majkom Terezijom, pater Sebastian Vazhakala, suutemeljitelj muške
grane kontemplativnih Misionara ljubavi, istaknuo je prije svega da je za majku Tereziju
svaka osoba sa svojim dostojanstvom važna, bila ona siromašna ili bogata, drugačije
boje kože, ili pripadala nekoj drugoj religiji. Ljudsko je dostojanstvo jedinstveno,
stoga nije nikada razlikovala ljude na temelju njihove religije. Prema svakoj se osobi
odnosila ljudski, uzimala je u obzir samo osobu kao takvu, stvorenu od Boga. Vidjela
je samo osobu koja je bila u nevolji, i kojoj je ona nastojala pomoći ne pitajući
što čine ili ne čine drugi. Prvo pitanje koje je postavljala bilo je: što ja imam
učiniti? Osim toga, isticala je da stvari ne treba odgađati za sutra - rekao je
pater Sebastian. Ono što danas mogu učiniti, bolje je da učinim odmah, i to redovne,
jednostavne stvari. Uvijek je govorila: „Nismo pozvani činiti izvanredne stvari, nego
obične, redovne, ali činiti ih izvanrednom ljubavlju“ – rekao je pater Sebastian te
dodao da je za nju svaka osoba bila Isus. Na novinarovu primjedbu kako je blažena
Majka Terezija govorila da je služenje drugima plod ljubavi, pater Sebastian je istaknuo
da voljeti znači služiti. Te su dvije stvari neodvojive poput novčića koji ima dva
nerazdvojna lica. Ljubiti Boga svim srcem, svom dušom, svom snagom i umom, znači ljubiti
Isusa i služiti Mu – primijetio je pater Sebastian te podsjetio da je Majka Terezija
među ostalim upozoravala da je najveće zlo u Rimu, kao i, primjerice, u New Yorku,
samoća. Samoća znači ravnodušnost – istaknuo je te iznoseći svoje iskustvo iz Los
Angelesa, New Yorka i Rima, napomenuo da se u tim gradovima skriva najveće i najduhovnije
siromaštvo. U tom društvu vlada velika ravnodušnost; zapadni je svijet stalno u žurbi
– primijetio je pater Sebastian i na kraju napomenuo da se s tim problemom možemo
suočiti kroz molitvu, žrtvu, i milosrdna djela.