U Vinici, danas maloj a nekoć vrlo velikoj župi, koja se naslanja na Studence i Aržano,
a koja je u općini Duvno, u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, sazidan je spomenik s
oltarom u čast glagoljašima na kojem su postavljeni njihovi likovi u bronci i ona
slova koja su ih nadahnjivala za sveukupni rad za dobro svoga naroda i Crkve. O spomeniku
govori profesor vlč. Ilija Drmić: U Vinici kod Tomislavgrada
od početka srpnja 2008. pa do početka kolovoza 2009. nikao je spomenik u čast glagoljašima
iz župe Vinice, koji još nije posve dovršen jer sve ono što slijedi veoma je kvalitetno
i skupo. Projektanti ovoga spomenika jesu ing. Petar Gale iz Zagreba, rodom iz sela
Galića u župi Rašeljke, i ing. Milan Čamber iz Vira. Izvođači radova majstori su radionice
Mramor Vir kod Posušja. Spomenik u čast glagoljašima s velikim kamenim oltarom
od 3 tone, krstionicom, ambonom, svijećnjakom i sedijima ozidan je od kamenih blokova,
a kameni križ visine 4 metra sastavljen je od dva dijela. Onaj prolaz kao vrata s
polulukom na spomeniku označava ovozemnost i onozemnost, o čemu su glagoljaši propovijedali
kao svećenici. Na tome mjestu glagoljicom će biti ispisane početne riječi Ivanova
evanđelja: Iskoni bje slovo, slovo bje kod Boga, Bog bje slovo! Naime, to nas
sve podsjeća na ulazna vrata u crkvu kao građevinu gdje se sakuplja na liturgijska
slavlja živa Crkva, Narod Božji, o čemu su oni maštali u tome turskom vremenu, ali
i u vremenu njihova osporavanja zbog jezika u liturgiji i koječega drugoga. Ova nedovršenost
crkve, koju su oni htjeli zidati na raznim mjestima gdje su djelovali, doziva nam
u svijest to nesretno vrijeme strane sile da odustanu od svoga hrvatskoga i crkvenoga
djela, a činjenica je da nisu nigdje podigli crkvu nego su uvijek mise slavili u pećinama,
na grobljima i pod vedrim nebom (sub divo). Ono čvrsto i stameno što je glagoljaše
motiviralo u njihovu životu i radu jest Kristov križ koji je ovdje projektiran kao
velebni kameni križ s nacionalnim obilježjima u podnožju. Imali su oltar (altare
portabile) na kojem su slavili svete mise i s kojega su dijelili ostale sakramente,
ali i za nj su se morali boriti u tim i takvim vremenima. Na ovome spomeničkom oltaru
jest najstariji kršćanski znak ribe (IXθYΣ - Isus Krist Sin Božji Spasitelj), te tako
ovaj oltar s dva podnožna kamena bloka i uklesanom ribom gotovo kao da plovi kroz
prostor i vrijeme, što označava stvarno stanje prenošenja oltara od mjesta do mjesta
u ta davna teška vremena. Na jednoj plohi oltara bit će napisane riječi Psalma 84:
“I vrabac sebi log nalazi i lastavica gnjezdašce gdje će položiti mlade svoje, a ja
žrtvenike tvoje, Jahve nad Vojskama, Kralju moj i Bože moj!“ Ovdje je uz oltar ambon
s križem i slovom X odakle se naviješta Božja riječ i krstionica koja označava čin
svetoga krštenja i ulaska krštenika u Crkvu sa slovnom ikonografijom koja znači početak
i svršetak (A - Ω), te svijećnjak na kojem se pale svijeće za vrijeme misnoga slavlja
što označavaju Krista koji je svjetlo na prosvjetljenje svoga vjerničkoga puka. Za
spomenik u čast glagoljašima rodom iz župe Vinice uradio je kipar Jure Žaja u bronci
medaljone za svakoga od njih napose, a to su: don Josip Jurčević (oko 1740.-1776.);
don Martin Jurčević (1744.-1804.); don Ilija Jurčević (1764.-1838.);
don Jakov Perković (1767.-1836.); don Tadija Ćalić (1780.-1835.);
don Josip Lučić (1780.-1839.), te biskup Nikola Bijanković (1645.-1730.),
koji je pohađao ove krajeve i odgajao svećenike glagoljaše. Medaljone je dovezao iz
Zagreba 17. srpnja 2011. sam umjetnik, a svečano ih je postavio na kameni spomenik
skupa s ing. Milanom Čamberom 21. srpnja 2011. Na vrh spomenika postavljen je lik
biskupa Bjankovića na kamen čiji oblik podsjeća na stećak, a ispod biskupova lika
uokrušce se nižu na kamenu uz prolaz brončani likovi svećenika glagoljaša. Djeluju
tako da i sada dozivaju puk, koji prolazi kroz taj spomenički prolaz, na sveta blagdanska
i nedjeljna misna slavlja, na učenje povijesti, slova i slovesa svoga hrvatskoga jezika:
glagoljice, hrvatske ćirilice, bosančice i latinice u nekoliko inačica do ove sadašnje,
te na sve radosti koje im Crkva, naša Majka i Učiteljica, nudi iz dana u dan. Oni
su tu pokraj ulaza u hram života gdje je Oltar i sve prate kao budni pastiri jer ne
žele da vjernički i hrvatski narod zaboravi svoje korijene, svoju povijest, da se
ne zapetlja u vrtlozima sadašnjosti, te da ne izgubi budućnost. Glagoljaši su naši
pastiri, od Boga poslani, koji su okrenuti jedan prema drugome na ulazu, svečanom
ulazu u hram pod vedrim nebom, u crkvu za kojom su čeznuli da je podignu, s pukom
sagrade u mjestima svoga djelovanja u tim davnim teškim turskim vremenima neslobode
ali nisu uspjeli, jedino što su zidali živu Crkvu, narod Božji i što su s tim narodom
i svim ostalim pastirima našega puka nosili svoje teško breme i svoj križ, što je
tu u tkivu ovoga spomenika. Kad oni nisu mogli podizati crkve i oltare, a vruće su
željeli i htjeli, onda evo im u čast spomenik s oltarom i naše dužno sjećanje, ljubav
i poštivanje. Podižući ovaj spomenik njima u čast podižemo ga svim onim nositeljima
Božje poruke u ovome svijetu, svim našim župnicima i redovnicima Božjim, te svima
koji su krenuli putem Božjih apostola iz ove župe. Sada su ovi glagoljaši na “svome
plemenitom” podno Zavelima, u Vinici, gdje su rođeni i odakle su otišli u sjemenište
Priko kod Omiša gdje su svladali osnove duhovnosti, zatim svećeničkoga i glagoljaškoga
života i rada, te se predali Bogu i narodu diljem naših hercegbosanskih i inih hrvatskih
krajeva propovijedajući hrvatskim jezikom i pišući hrvatskim jezikom i slovima, te
šireći sveukupnu kulturu svoga naroda. Sunce ih ujutro obasja i doživljavamo ih vrlo
budnima, spremnima za svaku akciju, za svaki rad za dobrobit svoga naroda, za svakodnevnu
borbu za hrvatski jezik i kulturu, za vjeru i život u Bogu. Sunce ih ugrije i u podne,
nekako odozgor, a oni su još čili, poletni, čak zagledani u sunce i plavetnilo neba.
Kamen im je postao topao, drag, pa i kad je hladan ovaj kamen, on je njima znamen
borbenosti za ideale vjere, ćudoređa, domoljublja, jezikoljublja, svega što tvori
bit i ljepotu života. I popodne sunce obasjava stamene glagoljaše, samo sada njihove
sjene padaju na istočnu stranu, kao što su ujutro izdužene lijegale na zapadnu stranu.
Oni su gotovo zagledani u iskon: Iskoni bje slovo, slovo bje kod Boga, Bog bje
slovo! Ove su riječi s radošću propovijedali svome puku dok su bili živi, a evo
i sada dok su mrtvi i na ovome spomeniku u svojim likovima u bronci. Uoči ovogodišnje
proslave Male Gospe, zaštitnice župe Vinice, bit će na ovaj spomenik postavljen i
puku predstavljen slovni sustav hrvatskoga naroda zvani glagoljica, što ga
je izradio od kovanoga metala Mate Madunić, direktor Bravarije Pilešević u
Cisti Provo.