Uz liturgijska čitanja 22. nedjelje kroz godinu razmišlja pater Sebastijan Šujević

Misao je vodilja misnih čitanja ove nedjelje put križa.
Prvo čitanje je jedan odlomak iz „ispovijesti“, bolnih i gorkih, koje Jeremija proživljava kao prorok koji susreće neprijateljstvo u ispunjavanju svoje službe. Karakteristični su ti tekstovi za Jeremiju i podosta važni, jer su na izvoru literarne tradicije o temi progonjenog proroka.
Neugodna je proročka služba, svakako, proročka služba nije poziv na mirnoću: neugodna je i uznemirujuća. Jeremija bi se htio izvući iz nezahvalnog zadatka, ali Božja riječ ga žari iznutra s takvom hitnošću da je ne može zadržati. Njegova je duša bojno polje gdje se sukobljavaju sile međusobno nepomirljive: Bog, svijet, potraga za samim sobom. Proroku ne preostaje nego jedna stvar: dati se zavesti od Gospodina.
Drugačiji je Isusov stav. Za njega je patnja, muka i smrt ne samo sablazan, već, na jedan način,posljedica čovječjeg stanja grijeha. Smrt je njegovo vrijeme koje se približava. Potrebno je da se zaputi u Jeruzalem i da trpi mnogo i od starješina i glavara svećeničkih i pismoznanaca. U Isusovim riječima patnja i smrt nisu jednostavna predviđanja činjenica, temeljenih na okolnostima – neprihvaćanja od vođa naroda, već nešto što se mora zbiti, poseban i određujući trenutak već oblikovan i naviješten od proroka u Božjem planu spasenja.
Takvim izjavama Isus se potpuno odvaja od uobičajenih mesijanskih koncepata svoga vremena, koje su i sami apostoli usvojili. Krist nije politički Mesija, niti običan prorok, već onaj koji je poslan dati svoj život. Simptomatično je kako Petar reagira na tu Isusovu objavu: on koji je, podučen od Oca, ispovjedio mesijansko poslanje i Kristovo božansko sinovstvo, sada, u tipično ljudskoj nedosljednosti, odlučno odbija sliku patničkog mesije, razapetog sluge.
Jedan je put da bi se ostvarila duboka čovjekova vrijednost. Odricanje od vlastitog života i patnja, nisu, međutim, viđene u evanđelju, niti kao potreba s kojom se treba pomiriti, niti kao herojski ali očajnički prinos smrti. Više su, zapravo, smatrane kao put kojim se osvjetljava duboka vrijednost ljudskog bića. Isusove riječi stavljaju pred nas dva načina kako možemo razumjeti život: onaj koji razmišlja na temelju „krvi i mesa“ i onaj koji vidi stvari i događaje Božjim očima. Ima, u stvari, onih koji očekuju spasenje po zemaljskom uspjehu, po stvarima, po „stjecanju čitavog svijeta“, i tako, u tom smislu organizira svoj život i svoje aktivnosti. I ima onih koji očekuju spasenje po rukama Božjim, i u njega se potpuno pouzdaju i predaju, živeći u vjernosti njegovoj riječi i njegovu pozivu, iako se pred očima svijeta čini da „gubi život“ i da ide ususret neuspjehu i promašaju života. Ta dva mentaliteta ne dijele ljude na dvije suprotstavljene skupine, one mogu suživjeti u duhu iste osobe: u Petru, recimo, koji je spreman ispovjediti vjeru u Isusa, mesiju i Sina Božjega, ali koji trenutak poslije postaje „sotona“ jer želi odvući Isusa od njegove misije i volje Božje.
Još je jedan način kako iznevjeriti riječ Isusovu: onaj kojim je prihvaćamo na teoretskom planu ili riječima potvrđujemo da bi je potom redovito poricali svojom praksom i životom. Koliko puta slušamo i ponavljamo bez da trepnemo zahtjevne i kompromitirajuće Isusove izjave: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ...“, „Tko želi spasiti svoj život, izgubit će ga...“, „Što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne?“. Eksplozivnim evanđeoskim izjavama suprotstavljamo neprestano brane naše lijenosti i pomanjkanja želje za obraćenjem, lišavamo ih njihove radikalnosti, reduciramo ih na slogane, na paradoksalne ali bezopasne načine govora.
Pokazuje se tehnika kompromisa. Tipični su neki kršćanski stavovi i ponašanja pojedinaca, pa i zajednica, gdje politika nadvladava evanđelje, „ljudski način razmišljanja“ pobjeđuje nad „Božanskim načinom razmišljanja. Od strane pojedinih kršćana, istreniranih u pogađanju, može se slaviti Euharistija, navještaj smrti i uskrsnuća Kristova, bez da se uđe u zajedništvo s Kristom i s braćom, može se ispovijedati – metanoja, korjenita promjena logike i ponašanja – bez obraćenja, može se smatrati kršćaninom prihvaćajući samo dio Krista...
Izazov je to nama kršćanima kako u prošlosti tako i danas. Ali i odgovornost: kako biskupa, svećenika, redovnika i redovnica tako i laika, očeva i majki, braće i sestara: biti Kristov i u muci i u uskrsnuću, i u promišljanjima, stavovima kao i molitvi i djelima. Možda ne znamo uvijek najbolje kako, niti imamo uvijek dovoljno snage, ili nam se čini tako, ili nas svijet gura da nam se tako čini. Ali naša je stvarnost, naša nada, naše ufanje sigurnost Kristove bliskosti: on nas poučava i snaži neprestano svojim Duhom, u sakramentima i po svojoj Riječi.