Poznajemo li dovoljno karitativni rad humanitarnih novinarskih pera?

Čitajući hrvatske novine, čak samo i u elektronskom izdanju, dobiva se dojam da nešto nije u redu kraj tolike pameti. Jer u novinama prosipaju svoju pamet oni isti koji su zdušno do jučer hvalili Jugoslaviju, bratstvo i jedinstvo, humani komunistički poredak. Sad ti isti novinari dobro znaju što je to Crkva koja se jedino brine za svoje ovozemaljske probitke. Vjerojatno tako razmišljaju sukladno s matricom svoje komunističke svijesti. Da podsjetimo: prvo što je Lenjin napravio, jest da je orobio banku. Prvo što su partizani napravili došavši u Zagreb jest da su orobili Prvu hrvatsku štedionicu na Jelačićevu trgu. Kad god je u nas govor o nekakvu novcu ili drugim dobrima koja treba vratiti Crkvi jer su ih pokrali komunisti došavši na vlast, odmah se javljaju navodno humanitarna novinarska pera koja se bruse protiv toga jer time se gubi neki vrtić, neka bolnica itd. Jedna od najpoznatijih bolnica u Zagrebu jest ona Sestara milosrdnica, ali to se njima ne vraća. Ta za koga su je one izgradile, ako ne za pučanstvo? Jedna od uglednih škola sestara milosrdnica jest na Savskoj cesti. Zašto da je sestrama vraćaju kad one ionako rade samo za dobro naroda – da budemo malo sarkastični s dodatnim pitanjem: je li ikad koji novinar koji sve to tako dobro zna da se Crkva brine samo za materijalna dobra, poput Modrićke u Novom listu, pomogla kojoj sirotinji ili ju je možda čak i ona uputila na Crkvu, na Caritas? Biskupi bi morali udariti po poslodavcima, ali ako ta novinarka to sve zna, zar to ne spada na nju, a ne na biskupe?