Smiju li se Hrvati radovati svojim uspjesima?

Još se nisu stišala slavlja uz Dan zahvalnosti i velike pobjede kao što se nisu stišali i prigovori toj pobjedi. Valjalo bi ovdje uočiti dvije usporednice: Normalno je da Hrvati slave svoju pobjedu, ali da istodobno i žale zbog mrlja na toj pobjedi. Velikosrpska je pak agresija očito zlo, a tek iznimno se nađe pokoji cvijet pozitivnosti u tom zlu. Da se nekako mjerilački izrazimo, zašto je onda nekima toliko stalo isticati milimetarske krive poteze naspram kilometarskih uspjeha u Hrvata, a šutjeti o kilometarskim velikosrpskim zločinima ističući milimetarsko dobro? Još je jedna stvar tu uočljiva: kad god se u prijašnjem režimu govorilo o srpskim zločinima, to se moralo učiniti tek nakon što su se osudili ustaški zločini. Tu ima neke logike, ali ona je vrlo klimava, no stvar je u tomu da se Hrvatima ne smije dopustiti da se raduju svojim uspjesima pa ni na bojnom polju. A sada se i hrvatskim generalima sudi zbog srpskih projektila na Knin, kako to pišu novine i portali. Kad su već za Srbe svi Hrvati ustaše, što će povjesničari reći o ustašama koji su pod vodstvom kralja Tomislava obranili Srbe na Timoku? Najnoviji, međutim, biser dolazi od srpskog predsjednika koji bi želio voditi nutarnju politiku Hrvatske neovisne države. Kao da zaboravlja da više nije u Jugoslaviji. Slično je i s prigovorima koji nam dolaze u vezi s našim komentarima. O Hrvatsku se može očešati tko god i kad god i kako god, a mi ne bismo smjeli niti reći da nas to vrijeđa. Zar pravo da budu uvrijeđeni i da to na sve moguće načine pokazuju imaju svi drugi, osim Hrvata?