Uz liturgijska čitanja 18. nedjelje kroz godine razmišlja p. Alan Modrić

Današnja Služba riječi upućuje nas na znakovitost koju jelo ima u svim kulturama kako bi shvatili Božju ljubav koja je poput jela na svadbenim ili rođendanskim gozbama uvijek rasipna i neočekivana.
Tako prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije sadrži Božji poziv upućen Njegovom narodu da ne troše novac na stvari koje ne zasićuju ljudsku dušu kada im u isto vrijeme sam Gospodin pripravlja ukusnu, slasnu i obilatu gozbu zabadava. Ništa ne treba platiti, sve se nudi besplatno, dovoljno je da čovjek prikloni uho Gospodinu, sluša Njegove zapovijedi i slijedi Njegove putove, i duša će mu uživati.
U današnjem odlomku Matejevog evanđelja promatramo scenu čudotvorne gozbe koju Gospodin Isus pripravlja velikom mnoštvu narodu počinjući samo s pet kruhova i dvije ribe. Ovaj izvještaj o umnažanju kruha donose sva četiri evanđelista čime se želi istaknuti njegova duhovna i teološka vrijednost koja se otkriva u činjenici da ova gozba u biti predstavlja euharistijsku gozbu. Dovoljno je slušati riječi s kojima započinje čudo:“Uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda u nebo te blagoslovi i razlomi kruhove. Zatim ih dade učenicima, a učenici mnoštvu“. Ovdje se uočava nenadmašivost dobrote Gospodina Isusa koji od male količine hrane pripravlja neizmjernu gozbu kojom nahranjuje veliko mnoštvo ljudi, odnosno cijeli svijet. Tako je to bilo u ono vrijeme, tako je i danas kada Gospodin Isus u svakodnevnim misnim žrtvama u svim dijelovima svijeta hrani svoj narod besplatno, kako kaže prorok Izaija. U Kristovim riječima koje smo malo prije čuli važno je uočiti i važnost uloge Gospodinovih učenika koji primaju kruh od Učitelja i dijele ga mnoštvu. Učenici postaju poslužitelji naroda, i u njihovim će se rukama umnažati kruh sve do svršetka svijeta. Neće nikada ponestati ulomaka u njihovim košarama, jer nikad u Crkvi ne smije ponestati ljubavi prema svijetu. To je poziv i svakome od nas: svatko u svojoj omeđenosti i siromaštvu može učiniti mnogo za potrebne, a Bog će obilato umnažati kruh ljubavi u našim rukama.
Koliko Isus računa s našom svakodnevnom suradnjom u hranjenju onih koji su bilo u tjelesnoj, bilo u duhovnoj potrebi, i koliko nam daje snage i milosti da ostvarujemo to poslanje u svome životu, zorno prikazuje i oslikava primjer života i svetosti čovjeka kojega se Crkva spominje u liturgiji svakoga 31. srpnja, a koji je ostavio neizbrisivi pečat u povijesti kako crkvenoj, tako i svjetskoj u vremenu 16. stoljeća. Riječ je o sv. Ignaciju Lojolskom, osnivaču isusovačkog reda, rođenom 1491. godine u dvorcu Loyola, u pokrajini Baskiji, a preminulom 31. srpnja 1556.godine u Rimu. Ignacije, kako sam priznaje u svojoj autobiografiji, u svojoj mladosti čeznuo je za ispraznim stvarima ovoga svijeta, za slavom, vojničkom karijerom, uživao je u baratanju oružjem, a nije bio slobodan niti od drugih mladenačkih slabosti i poroka. Preokret u njegovom životu dogodio se nakon što je bio teško ranjen u koljeno braneći 1521. tvrđavu Pamplonu od Francuza. Dok se oporavljao od te rane u dvorcu Loyola doživio je obraćenje srca, spoznao svu ispraznost dotadašnjeg načina života i odlučio da počne živjeti životom siromašnog hodočasnika. Međutim, još je trebao proći jedan dugi proces nutarnje izgradnje kako bi postao ono zbog čega ga slavimo. U tom procesu ključni trenutak odigrao je njegov gotovo jednogodišnji boravak u gradu Manresi u pokrajini Kataloniji gdje je prolazio dug i na trenutke mukotrpan proces duhovne izgradnje preko molitve, razdoblja duhovne utjehe, ali i tjeskobe koja je graničila s očajem, da bi na kraju postigao mističnu preobrazbu. Na temelju tog duhovnog iskustva iz Manrese napisao je svoju poznatu knjižicu „Duhovne vježbe“ na temelju koje se i danas obavljaju brojne duhovne obnove, seminari i koja je postala jednim od najvažnijih djela kršćanske duhovne literature.
Nošen onime što je doživio i proživio u Manresi, Ignacije Lojolski je ostatak života proveo u neumornom i neiscrpnom dijeljenju tjelesnog i duhovnog kruha potrebnima, a koji se umnažao po Božjoj milosti u njegovim rukama. Tako je, okupivši svoje prve sudrugove tijekom studija u Parizu, počeo izgrađivati novi red koji će obilježiti sljedeća stoljeća u Crkvi i svijetu: Družbu Isusovu ili isusovce, koji će biti potvrđeni kao red 27. rujna 1540. Postao je prvim generalnim poglavarom reda, i kao takav vodio ga na jedan očinski, razboriti i pravedan način. Tijekom njegovog života isusovaca je bilo već tisuću u svim krajevima svijeta gdje su vodili već tada mnoge obrazovne ustanove, tzv. kolegije, imali na brigu misije, posebno u Latinskoj Americi i Aziji.
U gradu Rimu Ignacije Lojolski je bio iznimno apostolski aktivan osnivajući kuće i ustanove koje su primale i pomagale siromašne i ljude koji su se nalazili u bilo kojoj vrsti potreba, kako materijalnih, tako i duhovnih. Uostalom, koliki je pečat ostavio u Vječnome gradu najbolje kazuje činjenica da je isti dan kada je preminuo, 31. srpnja 1556., gradom se proširila sljedeća vijest:“Umro je svetac!“. Već za života bio je smatran svetim, što je službeno proglašen 1622. A kolika je njegova povezanost s temom današnjeg evanđelja, odnosno s euharistijskom gozbom, govori podatak da je toliko intenzivno doživljavao nazočnost Gospodina Isusa Krista u euharistiji da je vrlo često ronio suze zbog ganutosti što se nalazi u blizini svoga Nebeskog Učitelja koji mu je povjerio zadatak da Njegovu euharistiju dijeli i drugima kao pravi apostol i učenik.
Slijedeći primjer sv. Ignacija Lojolskog, vojnika koji se odrekao služenja zastavama ovozemaljskih kraljeva kako bi odgovorio na poziv jedinog istinskog Kralja, Krista raspetoga i uskrsloga, i mi odgovorimo svim srcem, svom dušom i svom snagom na poslanje dijeljenja kruha nebeskoga svojoj braći i sestrama!