Papa često upozorava na važnost liturgije

Na mnoga je pitanja novinara Seewalda papa Benedikt XVI. odgovarao. Na nekima se zadržao više, na nekima manje. Novinar se inače dobro pripremio, ali Papu nikad nije našao nespremna. Tako u vezi s Papinim enciklikama 'Bog je ljubav', pa 'U nadi spašeni' i napokon u socijalnoj enciklici 'Ljubav u istini' postoji neka nit o kršćanskoj egzistenciji. Gotovo bismo rekli da vjerničko i teološko promišljanje u prvim dvjema enciklikama nalazi svoj odraz u socijalnoj odgovornosti politike i gospodarstva u trećoj enciklici. Stoga novinar pita: Je li kršćanstvo po onomu kako ga Papa shvaća provocirajuća, radikalna snaga koja preispituje ono uobičajeno pa i zbog toga što ono izriče stvari koje se mnogi ne bi usudili ni pomisliti.
Benedikt XVI. na to odgovara: Ne bih htio prosuđivati o onome što je ranije mišljeno. Ali moramo sebi ponovno posvijestiti činjenicu da je čovještvo nešto veliko, velik izazov. Banalnost jednostavna prepuštanja struji vremena nije mu primjerena. Kao ni stav da je lagodnost najbolji način života, da je osjećaj ugode jedini sadržaj sreće. Ponovno se mora osjetiti da moramo postavljati veće zahtjeve čovještvu, odnosno da se upravo time otvara veća sreća; da je ovo čovještvo planinarenje u kojemu ima i teških uspona. Ali tek preko njih dolazimo do visine i tek tada možemo iskusiti ljepotu bivstva. Veoma mi je na srcu da to istaknem.
Novinar je potom prešao na pitanje o dokumentu kojim se želi olakšati pristup prijašnjoj latinskoj misi koja se mogla slaviti samo uz dopuštenje mjesnoga biskupa, budući da je redovito slavljenje mise svagdje na narodnom jeziku, tridentski je obred izvanredan. No Papa govori i o kozmičkom obilježju liturgije kao i o velikoj povezanosti crkvene liturgije sa starozavjetnom baštinom. Kako bi se to imalo shvatiti, pita novinar, a Benedikt XVI. objašnjava.
Riječ je o tome da se liturgija ne slavi kao samopredstavljanje zajednice kada se kaže da je važno da svatko unese sebe, i gdje sam, napokon doista važan još samo 'ja sam'. Radi se, štoviše, o tomu da uđemo u nešto mnogo veće: da iziđemo iz samih sebe kako bismo mogli poći u širinu. Zbog toga je toliko važno, ističe Sveti Otac, da liturgiju na neki način ne izgrađujemo sami. Liturgija je doista proces po kojemu se dajemo uvesti u veliku vjeru i molitvu Crkve. Zbog toga su rani kršćani, objašnjava Papa, molili prema istoku, prema izlazećemu Suncu, simbolu Krista koji se vraća. Time su htjeli pokazati da sav svijet ide ususret Kristu i da on posve obuhvaća taj svijet.
Ova je povezanost s nebom i zemljom, vrlo važna, nastavlja Papa dalje tumačiti dodajući: Stare crkve nisu bile slučajno tako građene da Sunce u sasvim određenom trenutku baci svoje svjetlo u Božju kuću. Upravo danas, kada ponovno postajemo svjesni značenja naizmjeničnih djelovanja između zemlje i svemira, trebalo bi iznova uvidjeti i kozmičko obilježje liturgije. Jednako tako i povijesno, kaže Papa te dodaje: liturgiju nije jednostavno tako smislio bilo tko i bilo kada, nego se ona organski razvijala počevši već od Abrahama. Takvi su elementi iz najranijih vremena sadržani u liturgiji, odgovorio je Sveti Otac, a onda glede konkretnoga pitanja dao objašnjenje:
Obnovljena je liturgija Drugoga vatikanskog sabora vrijedeći oblik kako Crkva danas slavi liturgiju. Oblik koji mu je prethodio htio sam učiniti bolje dostupnim posebice stoga da bi se očuvala nutarnja povezanost crkvene povijesti. Ne možemo reći: prije je sve bilo krivo, sada je sve ispravno. Jer u zajednici u kojoj su molitva i euharistija ono najvažnije, ne može jednostavno biti sasvim krivo nešto što je prije bilo najsvetije. Radio se, dakle, o nutarnjem pomirenju s vlastitom prošlošću, o nutarnjem kontinuitetu vjere i molitve Crkve, zaključio je Benedikt XVI.