Dvadeseto je stoljeće u mnogočemu vrlo napredovalo. Ne samo u znanosti, medicini,
tehnici. Na žalost i u ratovima. I kolikogod se ljudi zaklinjali u to da ne bude više
ratova, oni se ponavljaju. Bila je potrebna i duhovna ponovna izgradnja, na koju je
upozorio papa Ivan XXIII. providonosno sazvavši Drugi vatikanski sabor. Mnogi, nepoučeni
ali željni promjena, shvatili su taj sabor kao iskorak u novost. Mnogi su se na taj
Sabor pozivali, a da nisu pročitali dokumente. No, evo što sam papa Benedikt XVI.
koji je na Saboru bio teološki stručnjak o tome veli u svojoj knjizi 'Svjetlo svijeta'. Ivan
XXIII. učinio je veliku i neponovljivu gestu kada je sveopćem Saboru povjerio da riječ
Božju danas shvati na nov način. Sabor je prije svega preuzeo i ispunio veliku zadaću
da iznova definira određenje i odnos Crkve prema novovjekovlju, kao i odnos vjere
prema ovome vremenu i njegovim vrjednotama. Ali ono što je rečeno prevesti u zbilju
i pritom ostati u nutarnjemu kontinuitetu vjere mnogo je teži proces od samoga Sabora.
Pogotovu zbog toga što je Sabor otišao u svijet po tumačenju medija, a manje po svojim
vlastitim tekstovima koje gotovo nitko ne čita. Mislim, veli dalje Papa, da je
naša velika zadaća sada, nakon što su razjašnjena neka temeljna pitanja, u prvome
redu iznova osvijetliti prvenstvo Boga. Danas je važno ponovno vidjeti da Bog postoji,
da nas se Bog tiče i da nam daje odgovore. I obrnuto, kad On otpadne, koliko god sve
drugo bili pametno, čovjek gubi svoje dostojanstvo i svoju istinsku ljudskost i time
se ruši ono bitno. Mislim da zbog toga danas moramo staviti novi naglasak na prvenstvo
pitanja o Bogu. Neki, željni uvijek novih promjena, misle da bi valjalo sazvati
i treći vatikanski sabor i novinar Seewald postavlja pitanje može li se to zaobići.
Papa, međutim, vrlo jasno odgovara: Imali smo sveukupno preko dvadeset sabora,
sigurno će nekada biti održan još jedan. U ovome trenutku ne vidim pretpostavku za
to. Mislim da su u ovomu času biskupske sinode pravi instrument; na njima je, veli
Papa, zastupljen cijeli episkopat koji traži rješenja, cijelu Crkvu drži na okupu
i istodobno je vodi naprijed. Hoće li nekada doći trenutak da se to učini na velikomu
Saboru, to trebamo prepustiti budućnosti. U ovomu su nam trenutku, ističe Benedikt
XVI., poglavito potrebni duhovni pokreti koji će – crpeći iz iskustva vremena, a istodobno
dolazeći iz nutarnjega iskustva vjere i njezine snage – postaviti smjerokazne znakove
i tako Božju prisutnost ponovno učiniti sržnom točkom. Novinar postavlja potom
vrlo važno pitanje: Kao Petrov nasljednik stalno podsjećate na odlučujući 'plan'
koji postoji za ovaj svijet. Ne plan A ili neki plan B, nego Božji plan. Izjavili
ste da se 'Bog ne odnosi ravnodušno spram povijesti čovječanstva'. Je li u konačnici
Krist 'Gospodar cijeloga stvorenja i cijele povijesti'. Karol Wojtyla imao je zadaću
uvesti Katoličku Crkvu u treće tisućljeće. Koju zadaću ima Joseph Ratzinger – pita
novinar. Na to Papa jednostavno odgovara: Rekao bih da ne bismo trebali povijest
previše komadati. Svi tkamo zajedničku tkaninu. Karola Wojtyilu Bog je takoreći darovao
Crkvi u jednoj sasvim određenoj, kritičnoj situaciji, u kojoj je s sjedne strane marksistički
naraštaj, naraštaj 68., doveo u pitanje čitav Zapad i u kojoj se, s druge strane,
raspao realni socijalizam. U ovoj sukobljenosti otvoriti prodor k vjeri i pokazati
je kao središte i put, to je bio povijesni trenutak posebne vrste. Ne mora svaki pontifikat
imati sasvim novu zadaću. Sada se radi o tomu da dalje nastavimo s ovim i shvatimo
dramatiku vremena, da se u njoj čvrsto držimo Božje riječi kao odlučujuće riječi –
i da istodobno kršćanstvu dadnemo onu jednostavnost i dubinu bez kojih ono ne može
biti djelotvorno.