Osvrt na predavanje kemičara Krotoa

Nobelovac na Ruđeru, naslov je na tportalu o kemičaru Harroldu Krotou i njegovu predavanju u institutu Ruđer Bošković u Zagrebu. Kaže se da je dobio dug pljesak, očito od stručnjaka. Netko se pobrinuo također da porazgovara s njim o nekim drugim pitanjima koja ne spadaju u znanost. Svaka čast kemiji, svaka čast geologiji i paleontologiji kao znanostima, ali zašto bi to odmah bilo protiv vjeronauka, jer vjeronauk Hrvatsku vraća u mračno doba. Koje mračno doba? Zar našoj djeci svjetlo dolazi od spoznaje ugljikovih molekula koje taj vrli znanstvenik proučava? Ili se taj znanstvenik miješa u stvari koje ne poznaje. Osim toga, zašto bi mu vjeronauk imao smetati? Zar bi naše mame i bake morale djecu prije Očenaša i Zdravomarije ili križanja ili molitve anđelu čuvaru učiti kemijski sustav elemenata da budu prosvijetljena? Kad je taj znanstvenik tako pametan, a imao je predavanje u Ruđeru, morao bi znati tko je taj čovjek bio. Mogli bismo prema njegovim izjavama zaključiti da je bio jednostavno mračnjak. Ali kako to da su i komunisti tom institutu dali njegovo ime i to u doba znanstvenoga materijalizma?
Dobro je podsjetiti ovakve mudrace, ali i dobro je da se sami podsjetimo tko je taj Ruđer Bošković kojemu je Hrvatski državni sabor posvetio ovu godinu. Zanimljivo, bio je svećenik i još k tome isusovac, a osim toga i svestrani znanstvenik i član nekoliko akademija. Taj mračnjak ipak zavrjeđuje poštovanje i mnogih prosvijetljenih znanošću i njemu je samomu ne mogu zanijekati. Harrold Kroto od ravnateljice Instituta primio je na dar Boškovićevo glavno djelo i skraćeno se navodi kao Teorija prirodne filozofije.
Kao što je u svoje vrijeme sveti Ignacije Lojolski dobro uočio da mora studirati želi li se posvetiti apostolatu, tako je i u doba prosvjetiteljstva, obilježenoga uzdizanjem razuma i znanosti, Bošković uočio da upravo na krilima znanosti valja Boga približiti razumu. Bošković je bio veliki znanstvenik ali i duboki vjernik, rastao je u ignacijevskoj tradiciji te je podupirao vezu između znanosti i vjere.
O tome sam piše na kraju svoje knjige koju je vrsni Nobelovac dobio u Zagrebu. Hoće li on to pročitati, ne znamo. Evo Boškovićevih riječi: “Ostaje još istaknuti da nitko tko je zdrave pameti ne može pod sumnju staviti Onoga koji u stvorenjima prirode pokazuje toliku dalekovidnost, a prema nama toliku dobrohotnost jer nas je otprije izabrao i pobrinuo se za naše potrebe i probitke te se htio otkriti u Objavi da bismo ga mogli bolje upoznati, častiti i ljubiti, a sve to stoga što je naš um tako ograničen da jedva po sebi može išta shvatiti. Kad smo dotle došli, bit će lako shvatiti da među tolikim apsurdnim i posve pogrešnim tumačenjima uvidimo koja je objava prava. No ona ipak nadilazi prirodnu filozofiju koju sam u ovome svojem djelu protumačio i od koje sam ubrao velike i važne plodove.“
E sada dolazimo do uvijek novog i starog pitanja: Istu stvarnost proučava i Bošković i Kroto. Jedan je ne samo vjernik, nego i svećenik, isusovac, a drugi ne. Dok Bošković priznaje koliko toga ostaje izvan dometa našega uma, ovaj kemičar misli da je ono što on danas znade sve što se može znati. Kao da već sutra ne može doći do novih spoznaja. Temeljna je u svemu tome znanstvenom istraživanju činjenica da znanstvenik samo istražuje ono što je već davno prije njega postojalo. On ne stvara, on samo istražuje. Sad je vrlo bitno hoće li on svoja istraživanja pretpostaviti već prije njega danoj stvarnosti ili si umišlja da tek njegovim istraživanjem stvarnost biva stvarnošću. Kao da naše bake nisu znale što je voda i bez znanja o vodikovim molekulama. Vrlo je grdo kad svoje znanstvene spoznaje taj znanstvenik, a i mnogi drugi, primjenjuju na vjeru, jer je ona drugoga reda spoznavanja. Ako mu vjera smeta, onda nek se ne petlja u nju i ne daje Hrvatskoj lekcije. Ali ružno je ako vjeri pripisuje dogmatizam sličan Hitleru ili komunistima. No po toj bismo ga logici i mi mogli strpati u mračnoga dogmatičara i što je još gore dogmatičara s pozicija znanosti kao samoga božanskoga sveznanja. A nisu li znanstvenici stvorili atomsku bombu? – kad smo već na toj razini pitanja. Ako od Boškovića može nešto naučiti, a to je da barem malo relativizira svoje znanje, bit će korak naprijed. A naši bi ljudi rekli: nek mu Bog prosvijetli pamet – premda misli, oslanjajući se na svoju, da je dovoljno pametan da i drugima soli. Ako se valja čuvati vjerskih dogmatičara, nisu ništa bezopasniji ovi koji su gotovo vjernički zaneseni znanošću.