Iz Papinih govora o godišnjem odmoru

Vrijeme je godišnjih odmora. Dobro je podsjetiti se jednoga od Papinih razmišljanja s tim u vezi, a povezano je također sa zgodom koju donosi evanđelist sv. Marko u 6. poglavlju. Riječ je o tome kako su se već Isusovi učenici osjećali izloženima problemu stresa i potrebi odmora. Apostoli se vraćaju s prvog poslanja i posve su ispunjeni onim što su doživjeli i postigli. Ne mogu se dokraja napripovijedati o svojim uspjesima, i oko njih je zaista nastala strka koja ide tako daleko da više ne nalaze vremena ni za jelo, jer ljudi neprestano dolaze i odlaze. Možda očekuju pohvalu za svoju revnost, ali, umjesto toga, Isus ih poziva da s Njime pođu na jedno osamljeno mjesto, gdje će biti sami kako bi tamo otpočinuli.
Mislim da je dobro i u takvoj prilici vidjeti Isusovu čovječnost, Isusa koji ne govori samo riječi uzvišene veličine i ne napreže se neprekidno kako bi riješio sve što mu se nameće. Gotovo da si mogu predočiti Njegovo lice kada govori te riječi. Dok su apostoli upravo rastrgani te od revnosti propuštaju i jelo, Isus ih spušta iz njihovih oblaka: Sada malo otpočinite! Osjeća se fini humor, ljupka ironija, kojom ih opet vraća na zemlju.
Upravo u takvoj Isusovoj ljudskosti vidi se ono božansko u Njemu, vidi se kakav je Bog. Užurbanost svake vrste, pa i religiozna užurbanost, posve je strana slici čovjeka u Novom zavjetu. Uvijek kada mislimo da smo sasvim nezamjenjivi, kada mislimo da svijet ili Crkva ovise o našem neumornom djelovanju, precjenjujemo se. Često će čin prave poniznosti i stvorenjske čestitosti biti to da možemo prestati; priznati svoje granice; uzeti slobodan prostor za predah i počinak, kako je stvaranjem čovjeka i zamišljeno.
Ne bih želio ispjevati pohvalu lijenosti, ali bih se ipak želio založiti za određenu reviziju kataloga kreposti kakav se razvio u zapadnom svijetu: samo rad vrijedi kao nešto što se može opravdati; gledanje, divljenje, sabranost, tišina čine se neopravdanima ili se za njih barem treba ispričati, a tako kržljaju bitne čovjekove snage.
Da je tome tako, pokazuje naša jurnjava u slobodno vrijeme. Često je to samo promjena mjesta odvijanja događaja i mnogi se ne osjećaju dobro dok se iznova ne vrate u masu i njezinu gužvu, iz kojih su zapravo htjeli pobjeći. Pritom bi nama koji stalno živimo u umjetnom svijetu onoga što smo sami stvorili bilo tako potrebno izaći iz svega toga i potražiti susret s nepatvorenim stvorenim svijetom.
Htio bih usto spomenuti jednu malu zgodu, koju je blaženi Ivan Pavao II. još kao kardinal ispripovjedio u jednom svojem nagovoru duhovnih vježbi Pavlu VI. Tamo govori o svojim razgovorima s jednim prirodoznanstvenikom, izvrsnim istraživačem i odličnim čovjekom, koji mu je rekao: 'Sa stajališta moje znanosti, ja sam ateist…', ali isti taj čovjek jednom mu je napisao: 'Svaki put kada se nađem pred veličanstvom prirode i planina, osjećam da On postoji.'
Još jednom: u umjetnom svijetu onoga što smo sami napravili, Bog se ne pojavljuje. Stoga je toliko potrebno izaći iz naše jurnjave, potražiti dah stvorenoga svijeta kako bismo susreli Njega i tako ponovno našli sebe