Uz liturgijska čitanja 15. nedjelje kroz godinu razmišlja p. Alan Modrić

Danas slavimo 15. nedjelju kroz godinu i današnja misna čitanja potiču nas na razmišljanje o učinkovitosti riječi Božje u srcu onoga koji vjeruje više ili manje u Gospodina. Matejevo evanđelje donosi nam prispodobu o sijaču koji izlazi sijati kako bi sjeme donijelo ploda. Od toga sijanja proizlaze različiti učinci kako nas sam biblijski tekst podsjeća: nešto zrnja pozoblju ptice, drugo se posuši jer je palo na kamenito tlo i nema korijena, zatim nešto sjemenja padne u trnje koje ga uguši, i na kraju jedna određena količina zrnja uspije prispjeti na dobro tlo i uroditi plodom. Nakon same prispodobe Gospodin Isus objašnjava učenicima zašto se u svom učenju i propovijedanju uopće služi prispodobama i navodi tekst iz proroka Izaije: prispodobe ostaju zatvoreno slovo onima koji nisu raspoloživi i otvorene savjesti. U prispodobama važno je slušati i razumjeti, što u biblijskom jeziku znači pristajanje i usvajanje. Ovdje imamo primjer o otvrdnuću srca. Oni koji su zatvoreni istini jasne i očite objave, vladaju se kao oni koji se nalaze pred jakim svjetlom koje zasljepljuje i ne uspijevaju dobro vidjeti zato jer previše žive u tami i nisu naviknuti na Svjetlo koje je došlo na ovaj svijet da bi ga rasvijetlilo. Tako i mi osobno možemo promatrati svijet i doživljavati ga kao besmisao ne primjećujući da je u stvari sve što nas okružuje Božja objava.
U današnjem evanđelju zanimljivo je primijetiti kako sam Gospodin Isus objašnjava značenje netom ispričane prispodobe. On nas ne želi ostaviti u neznanju i nedoumici nego služeći se autoritetom svoga učiteljstva daje nam misao vodilju za naš život. Isto tako i u današnje vrijeme Gospodin Isus djeluje preko svojih vjernika, svećenika, biskupa, a iznad svega Svetog Oca pape kako bi širio svjetlost Radosne vijesti u današnjem svijetu. Tome smo mogli biti svjedoci nedavno za vrijeme posjeta Pape Benedikta XVI. našoj domovini slušajući njegove riječi.
Tumačenje prispodobe, koja se služi alegorijskim izričajem, odnosno izričajem s prenesenim značenjem, naglasak prenosi s Boga na čovjeka, od sijača na sjeme. Središnja misao ovog tumačenja upućuje na već spomenutu važnost slušanja i razumijevanja, odnosno prihvaćanja i usvajanja svom snagom, svom dušom i svim srcem Božje Riječi, odgovarajući na nju plodovima djelotvorne ljubavi. Ptice koje pozobaše sjeme je Zli koji otima što je u srcu posijano. Kamenito tlo predstavlja onoga koji je nestalan, koji prima sjeme, ali čim zapeče jako sunce, odnosno kada dođu progonstva i muke, osuši se jer nije dovoljno duboko ukorijenjen u Božjoj Riječi. Trnje predstavlja svakodnevne brige i tjeskobe, bogatstva i isprazne slave kojima je svijet toliko ispunjen da se Božja Riječ u mnogim ljudskim dušama ne uspijeva ukorijeniti. Na kraju dobra zemlja predstavlja one koji su raspoloživi i otvoreni svim srcem prema Bogu i donose plodove vjere, nade i ljubavi.
I prvo današnje misno čitanje iz knjige proroka Izaije govori o Božjoj riječi i njezinoj učinkovitosti: kao što dažd obilato oplodi zemlju i ona urodi bogatim plodovima, tako i riječ koja izlazi iz Božjih usta ne ostavlja ljude ravnodušnima ako je spoznaju u njezinoj dubini i bogatstvu.
Slušanjem i usvajanjem Božje riječi čovjek sve više postaje pripremljen za buduću slavu koja ga čeka u objavi Božjih sinova i kćeri o čemu progovara apostol Pavao u najljepšim i najdubljim recima svoje poslanice Rimljanima. Zahvaljujući našoj konačnoj proslavi u vječnosti kao djece Božje, sve stvoreno će također biti oslobođeno ropstva pokvarljivosti kako bi sudjelovalo u našoj slobodi i slavi, i tako će doći novo nebo i nova zemlja nakon ponovnog Kristovog dolaska. Tu nadu u konačnu slavu kršćanin živi već u ovom svijetu uzdišući, iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela.
Poruka koju nam Krist upućuje i koju nas uči u današnjim misnim čitanjima, iako u početku djeluje sumorno i zabrinjavajuće zbog svijesti da i danas mnogi, čak i oni koji su službeno vjernici, ne usvajaju i ne žive Božju riječ koju ušima, ali ne i duhom slušaju, ta poruka ipak donosi jednu veliku nadu da će unatoč protivštinama i tegobama na kraju Božja Riječ pobijediti. Crkva, koja prolazi teška vremena, unatoč svim promašajima, neuspjesima i otpadima doživjeti će konačnu proslavu djece Božje iz razloga što je utemeljena na Kristu, vođena od Krista i na kraju vremena Krist će doći i uvesti nas u svoju vječnu slavu. U međuvremenu pozvani smo da tu eshatološku nadu živimo u svakodnevnici kako bi posvjedočili snagu i plodnost Vjekovječne Božje Riječi. Neka nas na tom putu prati i zagovor Kristove i naše nebeske Majke Marije!