Uz liturgijska čitanja 13. nedjelja kroz godinu razmišlja p. Sebastian Šujević

Ova nam nedjelja postavlja pitanje prihvaćanja: prihvaćanja Krista, prihvaćanja bližnjih, prihvaćanja istine i života u koji smo uronjeni, prihvaćanja križa, napokon – prihvaćanja ljubavi Božje!
Na ženino gostoprimstvo Elizej prorok odgovara dobrohotnošću: što možemo učiniti za tu ženu – pita svoga slugu; sluga odgovara: nema sina, a muž joj je vremešan. Pozva je, a ona stade kod ulaza. A on reče: dogodine u ovo doba, grlit ćeš sina u naručju.
Izgrađujuća ispovijest koja nas poučava: velikodušnost, izravnost Šunamitske žene koja ne opterećuje proroka ni svojim oduševljenjem niti svojom patnjom; već predstavlja žene koje su pratile i pomagale Isusa i njegove učenike svojima dobrima. Prilika nam je obnoviti smisao i praksu kršćanskog gostoprimstva po kojemu će nam sam Krist moći reći: „jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me“ (Mt 25, 35). Radi se o ljubavi Gospodina koju nam je dano slobodno izreći!Krštenje je stvarnost u kojoj započinjemo prihvaćati i živjeti tu ljubav. U krštenju smo s Kristom ukopani u smrt, ali u krštenju i uskrsnućem Krista podignuti i oslobođeni za život. U Kristu smo obredno umrli i s njime položeni u grob. Ako smo, dakle, očišćeni – umrli grijehu – to smo s ciljem da bi živjeli Bogu u Isusu Kristu, novi život, novi uskrsli život potaknuti djelovanjem Duha. Na taj život smo pozvani, na taj život se otvaramo otvaranjem, oblikovanjem, stavom vlastitog srca – prihvaćanjem. Evanđelje nas uvodi u srž ovog života.
Isusove riječi upućene su svim učenicima Kristovim. Ništa i nikoga ne staviti iznad ljubavi Kristove – to je princip koji nam Isus želi predstaviti: Tko ljubi Oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan; tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Jake riječi i situacije u kojima se poneko može i naći. Prisiliti se žrtvovati ljubav prema ocu, prema majci, sinu ili kćeri – herojski je čin, u potpunosti, na koji nijedan čovjek i nijedan razlog ne može pozivati, niti osuđivati one koji za to nemaju snage. Samo Bog to može tražiti jer u igri je najviše dobro i spasenje, i on je u isto vrijeme i snaga tih istinskih mučenika. To su granične situacije koje nam osvješćuju stvarnost.
Ništa ne željeti više od ljubavi Kristove. Radi se o prihvaćanju Boga i njegova spasenja po sudjelovanju u otajstvu i osobi Isusa Krista. Nema spasenja osim onog po križu, nema Spasitelja osim Krista umrlog na križu i uskrslog. Ne može se biti njega dostojan, biti njegov učenik, bez uzimanja vlastitog križa.
To znači biti u zajedništvu njegova otajstva smrti kako bi imali udjela u njegovu uskrsnuću. Križ – „izgubiti vlastiti život“ – nezamjenjiva je pristupnica životu. Doista nalazimo se u srcu otajstva, ljubavi i nikakve računice, ili uvjetovanosti. Samo Krist preokreće smisao patnje, smrti, križa po svom uskrsnuću. Poput učenika živeći, sazrijevajući polako shvaćamo.
Isus nastavlja govoreći nam o primanju onih koje Gospodin šalje: pravednika i učenika. I mi nerijetko kažemo: „primi ovog kao da mene primaš“, kada nekog preporučamo prijatelju za kog znamo da je dobrohotan. Znak je to poštivanja onog s kojim nas se poistovjećuje. Nećemo preporučiti bilo koga. I evo Isus se poistovjećuje sa svakim prorokom, sa svakim pravednim čovjekom, sa svakim učenikom, bio on i najmanji. I ne samo to, nego čak obećava vječni život onome koji takvoga primi. Da, i ako mu da samo čašu vode! Smisao tih riječi je vrlo širok i nadopunjavaju ga i drugi odlomci evanđelja gdje Gospodin govori o našim bližnjima i onim najmanjima, odbačenima, bolesnima, utamničenima (Mt 25, 31-46).
Mnogi kršćani odgovarali su pred tužiteljima „Kršćanin sam!“, „Kršćanka sam!“, iako su ih najbliži odgovarali iz razumskih razloga. Nisu znali da je vjera prianjanje u ljubavi jednoj osobi, a ne jednom nauku od kojeg se može odvojiti, nisu znali da su ti mučenici bili „osvojeni od Krista“.
Granične situacije, dakako, čija priča naglašava tragičnost, ali situacije uzor u smislu odgovora u ljubavi na ljubav. Može se tražiti ovakav herojski čin, a i ne mora. Može se tražiti život svakodnevnog odricanja. Ipak, biti kršćanin ne znači usvajati samoubilački način življenja, niti neprestano ići ususret smrti, niti uvijek ići protiv vlastitih prirodnih osjećaja i želja. Ne, bit je ova: Kršćanin je umro jednom zauvijek ali grijehu – on je onaj koji je prigrlio život i korača prema životu koji nema kraja. On vjeruje Kristu iako ga nije vidio, ali on može prepoznati i primiti i susresti Krista u onima koje mu Gospodin šalje: pravednima, učenicima, bolesnima, utamničenima, onim najmanjima...