Uz liturgijska čitanja svetkovine Presvetog Trojstva razmišlja pater Sebastian Šujević

Bog je zajednica ljubavi. Kada čovjek pogleda sebe iznutra kako bi razmišljao o svom religioznom iskustvu, dobiva predosjećaj nemjerljive dubine. To nedostižno dno unutar nas samih povezano je s riječju „Bog“. Zašto? Bog predstavlja posljednji temelj, najdublju stvarnost našega života, izvor i cilj našeg bića. Ta najintimnija stvarnost naše osobe pokazuje se kada se moje „ja“ otvara onom „ti“, u svoj ozbiljnosti tog nagnuća. Tako vidimo u nama utisnutu duboku i oduševljavajuću Božju stvarnost: Trojstvo! Utisnuto u nama otajstvo Boga Zajednice, otajstvo zajedništva života: Bog koji je Otac, Sin, Duh Sveti.
Zajedništvo s Bogom svrha je čovjeka. Bog sam dolazi čovjeku, objavljuje mu se kao „Gospodin“, ali pun dobrote i milosrđa, bogat ljubavlju i vjernošću (prvo čitanje). U obilju svoje ljubavi prema svijetu, koju je objavio dajući vlastitog Sina za spas tog svijeta (evanđelje), Bog ljubavi i mira razlijeva na ljude svoju milost u Kristu i poziva ih na zajedništvo sa sobom u Duhu Svetom (drugo čitanje).
Zajednica Trojstva doista je posljednja i vrhovna vrijednost, jedina istinska svrha čovjeka, jer Bog, i samo Bog je punina svakog savršenstva.
Zajednica Trojstva uistinu je otajstvo, stvarnost neizrecivo veća od svakog ljudskog poimanja. Bog nikad neće prestati iznenađivati čovjeka, uvijek će nas moći zadiviti, i nijedan čovjek neće nikad ući u „Božju zemlju“ ako ne bude spreman dopustiti da mu korijeni budu premješteni, poput Abrahama (Post 12,1), preko skučenosti vlastitih ograničenosti i bijede vlastitih sigurnosti. Molitva ne bi trebala svesti Boga na ljudska ograničenja, već proširiti čovjeka prema Božjim horizontima. Šutnju koju Otac, čini se, suprotstavlja u mnogim slučajevima ljudskim zahtjevima, rađa se iz autentičnosti njegova očinstva, u njegovoj odlučnosti da ne podilazi siromašnim ljudskim planovima, kako bi ih mogao nadomjestiti mnogo većim planovima rođenim iz njegove ljubavi.
Trojstvena Zajednica je istinita čovjekova budućnost, jedina koja može osigurati čovjeku životni plan bez ograničavanja jer je sposobna nadići i smrt. Korisne su riječi sv. Augustina: „Bog je toliko neiscrpiv da kad ga se nađe još je sav za pronaći“. Znači da ljudska dinamika i kreativnost u njemu nalaze obzorje bez granica, dakle, totalnu sveobuhvatnu budućnost.
Jedan jedini Bog u tri osobe. Ta objava nam nije dana samo da zadovolji našu potrebu poznavanja Boga, tiče se izravno sudbine čovjeka i stvorenoga.
Spasenje, kao zajedništvo ljubavi Boga i čovjeka, odražava i karaktere dvaju sugovornika koji čine to zajedništvo: Bog i čovjek.
Sada, čovjek ne može biti shvaćen bez Boga: stvoren na sliku Božju oblikovan je po Kristu savršenoj prilici Boga (usp. Kol 1,15). Stoga su pitanja i odgovori o Bogu od temeljnog značaja za shvaćanje čovjeka.
Konkretno, ljudski život, s religioznog gledišta, razvija se i širi se proporcionalno „poznavanju“ Božjeg otajstva (Iv 17,3). Ako je čovjek određen za zajedništvo s Bogom Ocem, jasno je da njegov život ma toliko veću vrijednost koliko više on uspijeva slijediti kretanje, „uspon prema nebesima“ započet Isusovim uzašašćem (Iv 12,32), dok ne sjedne zdesna Ocu da ga gleda licem u lice. Pater Faber napisao je da se svako produbljivanje ideje o Bogu može poistovjetiti s novim rađanjem. Otajstvo Trojstvene ljubavi objavljuje i nešto od najdubljeg otajstva čovjeka. Jer smo takvi kakvi jesmo, stvorenja sposobna razumjeti, ljubiti, proizvoditi, ne možemo se nego izražavati ljudskim terminima, i ići naprijed zapanjeni u dubini svog bića do posljednjeg daha: jer kako je mogla nastati ideja „znanja“, „voljenja“, „rađanja“? Nije mogla nastati. Ona jest. Jer Bog je Ljubav. Otajstvo Boga nije otajstvo samoće, već suživota, kreativnosti, upoznavanja, ljubavi, davanja i primanja, i zato jesmo takvi kakvi jesmo.
Tražiti Boga – na to smo pozvani. U svakodnevnom življenju, ponekad sivom, ponekad tragičnom, ponekad vrlo složenom, kada moramo imati na umu sto stvari koje nam dolaze sa svih strana, Božja svjetlost je ljubav. Prema toj svjetlosti se trebamo orijentirati ukoliko ne želimo promašiti svrhu našega života. Tako bismo voljeli reći: „Evo, Bože, tako je... i to je to“ Ali, nije moguće. Bog sam izlazi iz svih okvira, iz svih ikona i skriva se u svakome koji nas treba i kaže: „Evo, tu sam!“. Sakriva se u malenima ove zemlje i kaže: „Tražite me ovdje!“. Tko želi živjeti s Bogom ne nalazi se pred zaključkom, već uvijek pred početkom. Uvijek novim poput svakog novog dana.