Uz liturgijska čitanja svetkovine Uzašašća razmišlja pater Danijel Koraca

Slavimo danas svetkovinu uzašašća Gospodinova. Ovako na prvi pogleda kad razmišljamo o uzašašću čini nam se da je Isus negdje otišao, napustio one s kojima je bio zadnjih godina svoga života, one kojima je kroz četrdeset dana pokazivao da je živ. Koliko učenici nisu razumjeli Gospodina kako za života, tako i nakon njegove smrti i uskrsnuća vidimo iz rečenice koju nam donosi sv. Luka u Djelima: Gospodine hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo? Začuđuje nas ova rečenica, pitamo se pa zar stvarno ništa nisu shvatili od Isusovog poslanja? Dobro ako ga nisu shvatili za života, ali ni nakon smrti i uskrsnuća? Pa nije moguće da su njihova razmišljanja tako usko vezana uz tu obnovu Izraelskog kraljevstva, da su njihove nakane tako prizemne? Je, moguće je. To i sami možemo zaključiti iz vlastitih života. Moguće je uz sve znanje koje o Isusu imamo, uz sav vjeronauk koji smo prošli, pa i čak uz završenu teologiju ostati zatvoreni u svoju viziju Isusovog poslanja. Bog mora činiti ono što sam si ja zamislio da je njegova uloga. U konačnici možemo reći da nismo upoznali Isusa, zapravo nismo ga učinili dijelom svog života. A upravo je to ona prisutnost Isusova koja nam je ostala i nakon njegova uzašašća Ocu. Prisutan je među nama, u nama. U svima nama po krštenju. Krštenjem smo svi postali hramom Duha Svetoga. Duh Sveti, kojeg je Isus uzlazeći obećao učenicima, sišao je na sve nas. Prepoznajem li ja u svom životu djelovanje Duha Svetoga? Uočavam li da je on u meni prisutan? Reći će sv. Pavao u svojoj poslanici Galaćanima: Plod je Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Kad god nešto od ovoga osjetim u svom životu, kad nešto od toga živim u meni djeluje Duh Sveti. Na poseban je pak način Isus među nama, u Crkvi, prisutan u euharistiji. Ta za nas vječna tajna njegove ljubavi čini ga uvijek s nama. Nije onda uzalud što se preporuča česta pričest. Onaj koji se druži s Gospodinom, koji Gospodina blaguje postaje dio Njega.
Osim ovih sakramentalnih načina Isusove prisutnosti, ima još jedan važan. On želi biti u svijetu prisutan preko svojih učenika. Čitamo u Djelima apostolskim: Bit ćete mi svjedoci sve do kraja zemlje, a u evanđelju kaže: učinite mojim učenicima sve narode…Svjedok kakvog Isus traži je svjedok životom, ne riječima. Ono što kaže stara poslovica: riječi pokreću, ali primjeri privlače. Isusovi učenici trebaju biti takvi svjedoci. Znamo da to nije jednostavno. Nije bilo ni prvim učenicima koji su Isusa gledali živoga među sobom, a kamoli tek nama. I apostoli su se nakon ovoga Isusova naloga da idu po svem svijetu, ponovno vratili u Jeruzalem i zatvorili se u sobu još uvijek puni straha. Strah je čini se nešto konstantno što prati naše nasljedovanje Gospodina. Naprosto se bojimo biti posve njegovi, bojimo se svih implikacija takve naše odluke. U konačnici nedostaje nam vjere. Vjera da je Isusu dana sva vlast na nebu i na zemlji. Možemo mu mi pokušavati pobjeći, ali u konačnici on je gospodar svega. Njemu će se na koncu pokloniti svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemika i svaki će jezik priznati: Isus Krist jest Gospodin.
Isus je uzašao na nebo, postavljen je s desne Ocu zato jer je dovršio svoje poslanje. Svoje poslanje mi čitamo u današnjem evanđelju. Sve ljude učiniti Isusovim učenicima. Koliko ja to doista činim? Ne znači to da ja trebam pokrštavati mase, nego da li ja svojim životom drugima naviještam Isusa, učim li ih čuvati njegove zapovijedi. A znamo ih jako dobro: Ljubi Gospodina Boga svoga svim svojim bićem i ljubi bližnjega kao sebe samoga. Mogu li ljudi oko mene na meni, u mom životu prepoznati ove tri vrste ljubavi: ljubav prema Bogu, prema bližnjemu i prema sebi. Sve tri su jednako važne. Jedna proizlazi iz druge. To je ono što mi moramo učiti druge. Naučiti ih ljubiti. Naučiti ih da je prava ljubav ona kakvom je Krist ljubio nas. Iz njegova života vidimo da je njegova ljubav usmjerena na Oca, Otac i odnos s Ocem je njemu najvažniji. Upravo iz toga odnosa s Ocem rađa se i njegova ljubav prema čovjeku. Nitko nema veće ljubavi od ove: dati svoj život za svoje prijatelje. On je to učinio. Dao je svoj život za nas, za svoje prijatelje, taj čin nazvao je najvećom ljubavlju. Umanjuje li to njegovu ljubav prema Ocu? Dapače, vrhunac njegove ljubavi prema Ocu je upravo u davanju svog života za čovjeka. Budimo i mi u svojim životnim prilikama i okolnostima svjedoci Božje ljubavi za čovjeka. On je s nama u sve dane do svršetka svijeta, nije otišao, tu je među nama na razne načine da nam bude pomoć i podrška. Računajmo na njega i zajedno s njime izgrađujmo svoj život.