U jednim dnevnim novinama u Hrvatskoj postoji kolumna zastupnice čitatelja. Piše o
svježim događajima i nesnalaženjima, razmišljanjima i stavovima. Nerijetko se i poziva
upravo na čitatelje s kojima kadšto i izravno telefonom komunicira te priopćava njihova
zapažanja. Katkada se čitatelji i ne slažu s autoricom. Međutim, kad god su u
pitanju temeljna ljudska prava, tu se baš mnogi ne snalaze. U tom će nesnalaženju
onda nekoga tko želi objasniti stvari vrlo rado prozvati kao da navodno filozofira.
Može mi se to dogoditi baš sa najnovijom temom o eutanaziji kao milosrđu. Mogao bih
se malo i narugati tom milosrđu, ali kolikogod nam je teško nekoga gledati kako trpi
i muči se, toliko smo u pitanju upravo mi. I kad nam je lijepo i kad nam nije lijepo
upućeni smo jedni na druge. Jednom da se zajedno radujemo, drugi put da zajedno nosimo
teret, rješavamo probleme. Takav je i eutanazija. Svaki čovjek preda mnom dan
mi je kao izazov hoću li se iskazati u svojem punom čovještvu ili ne. Pogotovu to
vrijedi za slabe, nemoćne, malene, bolesne, siromašne. Ne željeti nekoga gledati kako
trpi, zapravo znači ne željeti biti ruka pomoćnica. Taj koji trpi, kao uostalom i
svako drugo ljudsko biće, ima više potrebu za drugom osobom i osobama, nego za ne
znam čim drugim. Tako se mi u biti pretvaramo u potrošaštvo čak i u trpljenju koje
ne želimo gledati. Vrijedi jedino ono što je mlado, zdravo, bogato… U biti, svaki
je čovjek izazov mojoj ljubavi. Možda je u meni i nema, ako me nečije trpljenje na
izaziva premda se skrivam iza lijepe riječi milosrđe koje je jedan vidik ljubavi.
Svojom nespremnošću zapravo niječemo ono na što se pozivamo i čime se kitimo pa bilo
to i milosrđe. Za to su na referendum glasali Švicarci, kako prenosi i naš tisak.