Razgovor s akademikom Mirkom Vidovićem

Mnogi se u Hrvatskoj protive sučeljavanju s negativnim naslijeđem antifašizma; kad je u pitanju komunizam i njegova ostavština, ponovno je vidljivo da se u Hrvatskoj primjenjuju dvostruki kriteriji i da nedostaje volje i odlučnosti da se ta totalitarna ideologija izjednači s fašizmom. Među svojim najistaknutijim velikanima Hrvati imaju budućega sveca blaženoga Alojzija Stepinca koji je imao hrabrosti osuđivati i fašizam i komunizam i zbog toga mogu imati mirniju savjest nego neki drugi narodi – istaknuo je Marijan Lipovac u zaključku članka objavljenog 12. veljače. Što o tome misli akademik Mirko Vidović, uznik komunističkog terora, poslušajte iz razgovora s njim:
Profesore Vidoviću, Hrvatska je pred ulaskom u Europsku uniju, pretpostavlja se da je usvojila i europske vrednote. Europsko je vijeće usvojilo rezoluciju o osudi svih totalitarnih režima, što znači da više nema dobrog i zlog zločina, uklonjene su zaštitne boje i ostalo je samo zlodjelo počinjeno u ime ideologije. U čemu je razlika između pravne znanosti i ideologije?
Bitna je razlika u načelima na koja se oslanjaju znanost i ideologija. Znanost je u svijesti učenih svih ljudi jednako shvatljiva. Ideologija je u biti religija bez boga. U znanosti uvijek i svugdje vrijedi načelo: 'Što nije logično to nije moguće' dok se svaka ideologija ravna po načelu: Sve je moguće i ništa nije sigurno! Znanost može proučavati i razložiti ideološke etape, ali u društvenim odnosima s totalitarnom ideologijom znanost mora šutjeti inače biva predmetom sudskih procesa i progona. Prvi čovjek koji je iskusio pošast logičkog pristupa marksističkoj ideologiji bio je Hrvat iz Istre, dr. Ante Ciliga. On je 'naučni pogled na svijet' shvatio doslovno i teško je nastradao. Staljin ga je uhapsio i poslao u Sibir gdje je kao revolucionar proveo deset godina, jer se usudio misliti svojom glavom. Ciliga je bio i prvi marksistički disident u punom smislu riječi, a prvi je i napisao knjigu o svom iskustvu i o Sibiru kao komunističkom paklu. Zanimljivo je da Staljin oslobađa Ciligu kad je on zatražio podaništvo fašističke Italije s kojom je Staljin bio u prijateljskim odnosima. S Musolinijevim pasošom Ciliga će se dokopati demokratske Europe. On je svoja strašna iskustva opisao u knjizi „Deset godina u zemlji velike laži“, koja je izišla u Parizu. Osam godina nakon Cilige o komunizmu je iznio svoje mišljenje sovjetski prebjeg Kravcenko, u New Yorku, gdje je objavio drugu knjigu pod naslovom „Izabrao sam slobodu“. Ciliga je tako navukao na sebe strijele svih staljinista, a on je napisao cijelu biblioteku svjedočanstava i analiza komunističkog bespuća. Da sve to nije potvrdio i jedan Rus, Ciliga bi bio jednostavno prešućen. Ciliga je kod nas u Hrvatskoj malo poznat, a to znači da nekima nije u interesu da istina izbije u prvi plan.
Profesore Vidoviću, i Europi je trebalo mnogo vremena da shvati razliku između znanosti i ideologije?
Najgore je kad ideologija uzme monopol nad znanošću pa onemogući razumnim ljudima da zadrže pravo tumačenja znanosti. Ideološki fanatici upotrebljavaju znanstvena dostignuća za promidžbu svojih strateških ciljeva u ime svoje ideologije, a to nas je dovelo na sam rub strasnog trećeg svjetskog rata, do kojeg nije došlo zahvaljujući ipak znanstvenicima! Helsinška konferencija iz 1975. godine, a zatim i Ugovor Istok-Zapad iz 1978. zavrgli su potrebu samoodređenja naroda mirnim putem, a time i pravne definicije 'komunističke prakse', a zatim, i na temelju toga, i zauzimanje političkog stajališta prema komunizmu i ne samo u zapadnoeuropskim zemljama. Rasprava je započela usvajanjem rezolucije br. 1096 o mjerama za rušenje naslijeđa bivših komunističkih režima. Pravi je početak zapravo rasprava o komunističkim zločinima u Europskom parlamentu kada je usvojen dokument (br. 10765) 'Nužnost međunarodne osude komunističkih i drugih totalitarnih zločina'. U tom dokumentu od 14 stranica nabrajaju se i zemlje u kojima su počinjeni komunistički zločini, a među njima je i Jugoslavija. U dokumentu stoji da je u Istočnoj Europi, bez SSSR-a, komunizam uništio milijun ljudskih života.
Novom Rezolucijom br.1481, Europsko vijeće traži „nezaobilaznu međunarodnu osudu zločina koji su počinjeni u totalitarnom komunističkom sustavu“. U tome dokumentu, između ostaloga čitamo i sljedeće izjave: „Sve zemlje Europe koje su donedavno bile pod komunizmom… danas sudjeluju u promicanju ljudskih prava i pravne države i svečano štuju žrtve tih zločina“. Hrvatski sabor još nije donio zakon koji bi to učinio službeno nezaobilaznim.
Profesore Vidoviću, kako se druge europske zemlje odnose prema spomenutoj Rezoluciji?
Nakon Europskog parlamenta i francuska je „Nacionalna skupština“ usvojila dokument o zakonskom nacrtu za označavanje službenog nadnevka odavanja počasti žrtvama komunističkog terora. Europski je parlament prije dva mjeseca usvojio sličan zakon prema kojem će se svake godine 23. kolovoza obilježavati dan žrtava crvene ideologije. U Francuskoj je objavljena i knjiga pod naslovom „Crna knjiga komunističkih zločina“, vrlo srdačno pozdravljena i u „Nacionalnoj skupštini“, a riječ je o desetinama milijuna civilnih žrtava na euroazijskim prostorima. Ovih dana čitamo u biltenu Francuskog parlamenta najavljivanje početka službenog odavanja počasti žrtvama komunističkoga režima.
Profesore, diljem svijeta pišu o nevinim žrtvama crvenoga terora, kod nas se tu i tamo ponekad pojavi koji članak nekog odvažnijeg novinara. Masovna grobišta po Sloveniji, Hrvatskoj i BiH i danas su tabu, a mnogi, pa i bivši hrvatski predsjednik, ideologijom opravdavaju stratišta nevinih žrtava. U središtu Zagreba i danas prkosi „Trg Maršala Tita“, u Hrvatskoj nema više komunista jer su se zaodjenuli antifašističkim ruhom, dakle i oni su za obilježavanje dana žrtava, ali samo nekih, a nikako se pomaknuti s mrtve točke raskida s „crvenom ideologijom“, zar to nije proturječje s europskim vrednotama, a Hrvatska očekuje skori pristup u Europsku uniju?
Budući da je utemeljitelj komunizma Karl Marx, u povodu epopeje Bana Jelačića iz 1848. godine, da se djelom sablje otrese mađarske tiranije, osudio u ondašnjem i njemačkom i američkom tisku hrvatski narod, zbog pokušaja da se oslobodi madžarskog zarobljeništva, i prorekao mu da će 'u idućem ratu nestati s Kugle zemaljske', (moramo se prisjetiti da je Marxova majka bila mađarska židovka), odavanje pošte komunističkim žrtvama u civiliziranom svijetu puna je vojna, politička i legalistička pobjeda ideje hrvatske državne neovisnosti. Hrvatske bi vlasti trebale početi s odavanjem počasti žrtvama komunizma na Trgu Bana Jelačića – simbola naše izdržljivosti i pobjede zdrava razuma – temelja naše postojanosti, i morale bi već jednom po uzoru na druge europske države prokrčiti put do istine i omogućiti Hrvatima da na grobišta svojih najmilijih mogu staviti makar i „crveni“ cvijet.
Razgovarali smo s akademikom profesorom Mirkom Vidovićem, nekadašnjim uznikom komunističkog režima u Jugoslaviji samo zato jer je, kao praktični katolik, slobodu i zdrav razum smatrao najvećim darom Božjim.