Primajući vjerodajnice hrvatskog veleposlanika pri Svetoj Stolici, profesora Filipa
Vučaka, Sveti je Otac jasno istaknuo vodilju propovijedanja blaženoga Ivana Pavla
II: „Ustvrditi da Europa nema kršćanske korijene isto je što i zahtijevati od čovjeka
da živi bez kisika i hrane“. To se uvjerenje u bitnome poklapa s onim što je mnogo
godina prije rekao Arnold Toynbee, britanski filozof: „da bi se oživjele duhovne vrednote
europske kulture valja posegnuti za „uzimanjem kisika“ iz baštine zapadne kršćanske
kulture – podsjeća profesor Rafael Navarro-Valls, tajnik Kraljevske pravne akademije
u Madridu, a prenosi agencija Zenit. Površan bi promatrač mogao shvatiti ponavljane
tvrdnje posljednjih papa kao nostalgične znakove mozgova privrženih prošlosti, jer
opće društvo kroči drugim stazama. I pogriješio bi. Kršćanski su temelji duboko uzemljeni,
kao i nafta u kamenu plovućcu, koji nenadano izbija na političku, društvenu ili kulturnu
pozornicu, poput opterećene spirale koja se na vanjski poticaj izvija u visinu. Dovoljno
je osvrnuti se na urušavanje ideoloških sustava koji su sedamdeset godina tlačili
zemlje Istočne Europe. Spajanje dviju snaga – vjere i nacionalizma – čiju su moć zanemarivali
lukavi ideolozi, i s jedne i druge strane željezne zavjese, izazvalo je glasoviti
politički potres. Po njima je Europa ponovno otkrila staru moć koja pokreće povijest.
Zajednička baština i etičko-duhovne vrednote polučile su cjelinu temeljnih prava na
kojima počiva Europa. Drugim riječima – nastavlja prof. Navarro-Valls – na prvi se
pogled može činiti da se stara Europa pretvorila u duhovnu pustinju, čiju je površinu
žestoka zima zaodjenula debelom naslagom leda. A ipak, ispod naslage leda počivaju
neki kršćanski korijeni, spremni trgnuti se iz zimskoga sna – tvrdi profesor. Glede
jasnijeg shvaćanja toga što želim reći, poslužit ću se romanom Jhona Le Carréa (Špijun
koji je došao iz hladnoće) u kojem se opisuje razgovor između nekog engleskog tajnog
agenta i sovjetskoga KGB-eovca. Rus pita Engleza koja je ideologija u središnjem uredu
njihove tajne službe. Britanac odgovara da ga jamačno ne posjećuju marksisti. Na to
mu Rus uzvrati: posjećuju ga dakle kršćani, i uporno nastavlja, ako niste marksisti,
zapadno društvo mora biti kršćansko. Za agnostičku pamet ruskog agenta kršćanskome
mentalitetu na Zapadu nema alternative – zaključuje profesor Navarro-Valls. Zaista,
ako se promatra složena potka odnosa između kršćanstva i zapadnih pravnih ustanova,
primjećuje se da naše temeljne političke odrednice, naše nade i najdublje težnje,
isijavaju sekularizirane i demokratične zrake, što se (Mulin) naziva „vjerskim infrastrukturama“
koje je ispisalo kršćanstvo tijekom dvadeset stoljeća u društveno-kulturnoj baštini
Europe. Jednostavno je vrlo snažan kršćanski utjecaj na našu kulturu: u arhitekturi,
u glazbi, naročito klasičnoj, u figurativnoj umjetnosti, u književnosti i pjesništvu.
Kao što veli Weiler, „nemoguće je iskorijeniti kršćanstvo iz povijesti Europe, isto
kao što se ne mogu iščupati križevi po grobištima“. Europska povelja o ljudskim pravima,
danas u okviru Lisabonskog ugovora, razložno ističe ovisnost nedjeljivih i općih vrednota
ljudskog dostojanstva, slobode, jednakosti i solidarnosti o kršćanskoj duhovnoj i
moralnoj baštini, na kojoj se temelji Europa – drugim riječima o judejsko-kršćanskoj
tradiciji. Shvaća se što se, kada je prije nekoliko vremena, 16. travnja, novi
španjolski veleposlanik pri Svetoj Stolici predavao vjerodajnice, Papa čudio pred
„sofisticiranim oblicima neprijateljstva prema religiji“, koji u konačnici žele „nijekati
povijest i vjerske simbole u kojima se odražava identitet i kultura većine građana“.
Stječe se dojam da se papa Benedikt XVI. danas nalazi u središtu oluje izazvane od
dva radikalna strujanja: pseudo-religioznih fundamentalista, spremnih vrišti volju
Božju, bez obzira na volju Božju, i laicista starog kova, koji predlažu mušičavu verziju,
u ideokratskom ključu, teokracijskog grobišta: zabranjeno misliti drugačije – tvrdi
profesor Navarro-Valls. Uravnotežen odgovor jest poniranje do korijenja stabla
naše kulture, u nasadni zajednički humus. Ponovno otkriti „europsku dušu“ u konačnici
znači zaploviti između njezinih kršćanskih korijena, domoći se kisika za obnovu ravnoteže.
To što sam napisao u početku ovoga dopisa samo je velika meta kojoj danas teži papa
Ratzinger, a jučer je težio filozof britanske povijesti – zaključio je profesor Navarro-Valls.