Svetost i veličina blaženoga Ivana Pavla II.

Događaji obilježe povijest jednoga stoljeća, a jednog desetljeća osobe i njihova djela, obilježe ga čak i nevažna djela. Ako je to istina, onda bih životnu povijest Ivana Pavla II. izrekao jednom anegdotom. Tijekom jednog apostolskog putovanja u Poljsku Ivan Pavao II. primijeti komadić kruha na zemlji, sagne se, uzme komad kruh, poljubi i stavi na travu da ga pojedu ptice. Samo soba s čvrstim nogama na zemlji i pogledom uprtim u nebo može u svakodnevnoj buci shvatiti čudo života. Danas bi rekli da se tako ponaša ekolog; teolog bi rekao da osoba iskazuje štovanje Bogu poštujući stvoreno. Ključ svetosti se prema Crkvi nalazi u izvanrednome svakodnevnom životu – piše prof. Rafael Navarro-Valls, član Kraljevske pravne akademije i profesor na sveučilištu u Madridu, u članku objavljenom u španjolskom glasilu El Mundo.
Isti Trg svetoga Petra svjedok i 13. svibnja 1981. godina oružanog napada na život poljskog pape, i 1. svibnja, trideset godina poslije, velebnog okvira njegove beatifikacije. Što se dogodilo između ta dva nadnevka? Mnogo se toga zbilo u dvadeset šest godina pontifikata 264. pape u povijesti Crkve. Od svih njegovih prethodnika, najviše je proputovao ( pohodio je 145 država i 150 mjesta u Italiji), objavio najviše dokumenata i izrekao govora (oko 180 milijuna riječi), prvi je objavio knjige uspomena i misli, koje su postale bestselleri. A ipak u usporedbi s 1. svibnjem, to nije najvažnije. Nakon njegova izbora za papu, dok je bio na putu prema jednome marijanskom svetištu upitao je neke od svojih suradnika: „Što je najvažnije u životu i radu jednoga pape?“ Odgovarali su: Možda jedinstvo kršćana, mir na Bliskom istoku, uništenje željezne zavjese...? A on im je s osmjehom odgovorio: „Za papu, najvažnija je molitva“.
Ivan Pavao II. nedvojbeno zaslužuje naziv „veliki“ radi cijelog pontifikata. Ali njegova je istinska veličina u njegovoj svetosti, a ne u njegovoj aktivnosti. Nedavno sam pročitao intervju s Arturom Marijem, službenim Papinim fotografom. Između stotine tisuća fotografija ostvarenih tijekom apostolskih putovanja, sa svakovrsnim uglednicima i golemim mnoštvima, upitali su ga koja mu je najdraža. Mari odgovara: „ona koju sam snimio nekoliko dana prije njegove smrti, u privatnoj kapeli na Veliki petak 2005. godine. Bio je teško bolestan, ali je na neki način htio biti nazočan na tradicionalnom Križnom put kod Koloseuma“. Na fotografiji se vidi kako snažno drži veliko raspelo naslonjeno na licu. To je sinteza njegova pontifikata, usredotočenog na molitvu i patnju, s kojima je herojski živio kršćanske kreposti – kazao je profesor i dodao:
Ne bih želio da me netko pogrješno shvati. Ne želim reći da Karol Wojtyła nije imao mana, niti da je njegov dugi pontifikat bio bez pogrešaka. Tko poznaje kanonske procese dobro zna da se vode s povećalom: naizgled zategnuta koža pokazuje sve svoje i najmanje bore i vremenske učinke. A stručnjaci za crkvenu povijest dobro znaju da za podrobno vrjednovanje pontifikata velikih papa trebaju proći mnoge godine. Želim reći da je on prema zaključcima procesa vodio hrabru borbu protiv svojih mana, boreći se učvrstio je krjeposti i uspio je cjelokupno djelo usmjeriti prema Bogu– istaknuo je profesor.
Dobio sam dojam da se odmah shvatilo, vrlo jasno, kako je takva Crkva više u narodu negoli na vrhuncu (u kupoli), te da države nisu političari nego narod. Njegova stalna putovanja po cijelom svijetu htjela su potvrditi da je ključ u običnom muškarcu i ženi. Neumorno naviještajući da „su prava čovjeka i Božja prava“, bilo je to nešto više od lijepe izreke. Izreku je uvijek pratila stvarna osuda skandala XX. stoljeća: genocida i zločina protiv čovječnosti; aparthejda, tortura i gladi; kršenja političkih i društveno-gospodarskih prava; ratova i napada na pravo na život; borba za prava naroda i borba protiv diskriminacije manjina. Možda je baš zbog toga poticao na borbu za „društvo u kojem nitko neće biti toliko siromašan da ništa ne može dati drugima, te da nitko ne bude toliko bogat da ne treba ništa od drugih“ – primijetio je profesor Navarro-Valls.
O njegovoj sposobnosti komuniciranja mnogo se raspravljalo. Zasigurno je bio neosporni protagonist u svijetu slike, vjerojatno se osjećao udobno dok je komunicirao. Nije to činio zato jer je u tome uživao znajući da dobro izgleda na televiziji, nego jer je uživao u naviještanju istine. Možda je najtočniju analizu uradio jedan novinar New York Timesa, objavljenu u rujnu 1987. godine. Tada je Papa bio u Sjedinjenim Američkim Državama, a novinar se propitivao o eventualnom Papinu uspjehu u medijima. Isti je novinar odgovorio: Papa vlada televizijom jednostavno ne mareći za nju“. Taj bi odgovor zaprepastio stručnjake za sliku, ali je bio vrlo dobra dijagnoza. Nije se osvrtao na tele-kamere jer je gledao iznad reflektora. Nije ovisio o njima nego o svojim sugovornicima – istaknuo je profesor.
Prof. Joaquín Navarro-Valls, Papin glasnogovornik, ustvrdio je: cijelom je naraštaju dokazao da je bitan govor o Bogu. Bio je uvjeren da nije moguće shvatiti čovjeka ako se zanemari Boga. Instinktivno je shvaćao da je čovjek bez Boga samo žalosna dovitljiva životinja. Gorbačov ga je nazvao „prvim moralnim autoritetom na Zemlji“. On je taj moralni autoritet usmjerio u raznim pravcima. Možda je bila najodlučnija njegova uloga u rušenju komunističkih režima u istočnoj Europi. Za konačan pad komunizma najzaslužniji su Reaganov pritisak s proturaketnom obranom te gospodarska i politička nemoć sovjetskog bloka – primijetio je profesor.
Ipak, kad je Ivan Pavao II. počeo govoriti o socijalizmu kao „zagradi u povijesti Europe“, a slavenski narodi izišli iz svoje zasjene, prodrmao je svijest Zapada. To je bio početak kraja. Kad je strah pobijeđen, započela je sustavna oporba i popucali su zidovi sve do urušavanja. Od Budimpešte do Berlina, od Praga do Sofije i Bukurešta, val je započet u Varšavi s Ivanom Pavlom II. iskorijenio totalitarizam iz milijuna srca– ustvrdio je profesor.
Možda je najviše iznenadila njegova sposobnost da pokrene mlade. Najvećih okupljanja osoba, koja su se vidjela na Istoku i Zapadu, protagonist je bio on: tri milijuna u Rimu, više od četiri milijuna u Manili. Koji je bio razlog? Mješavina njegove karizme i moralne potrebe. On nikada nije skrivao zahtjevanost kršćanskoga života. Bolestan i iznemogao, vidjevši da se približio čas njegove smrti, saznavši da se veliko mnoštvo mladih okupilo na Trgu svetoga Petra da budu s „Papom prijateljem“, prigušenim glasom izrekao je posljednje riječi: „Tražio sam vas, sad ste vi došli k meni, hvala vam“. I 1. svibnja su se vratili za njegovu beatifikaciju, Vatikanski je trg bio slavlje mladih – veli profesor Navarro-Valls.
Stručnjaci za kanonske procese obično s tri izraza označavaju svetost neke osobe: glas naroda (vox populi), glas svetosti u narodu i glas Ckrve (vox Ecclesiae), to jest da Crkva prizna njezine krjeposti. Glas Božji (vox Dei), izvanredan čin, bez znanstvenog objašnjenja, po njezinu zagovoru, odnosno čudo. Ta tri glasa „potvrde“ snažno su odjeknula na Trgu svetoga Petra. „Svet odmah“ spontano izrečen 8. travnja 2005. godine, nečuvenim slavljem zaodjenuo se grimiznim plaštem rimskog prvosvibanjskog jutra – zaključio je profesor Navarro-Valls.