Uz liturgijska čitanja III. uskrsne nedjelje razmišlja p. Danijel Koraca

Dvojica razočaranih učenika na putu u Emaus. Isus ih susreće. Tumači im pisma. Lomi kruh, a onda ga prepoznaju i vraćaju se u Jeruzalem da drugim učenicima ispričaju kako su Isusa vidjeli, i prepoznali. Samo vidjeti nije dovoljno, potrebno je razumjeti ono što se vidi, znači prepoznati. O tome nam danas govori pater Danijel Koraca.
Prisjetimo se malo događaja od Velikog petka do uskrsnih susreta o kojima nam govore evanđelja. Svi su učenici rastrgani, slomljeni, izgubljeni, deprimirani. Zašto? Zato jer među njima nema Isusa, zato jer nisu razumjeli ono što im je govorio, zato što su svoj život mislili nekako drugačije izgraditi od onoga što im je on govorio, zato jer nisu do kraja povjerovali njegovoj riječi da njegovo tijelo neće ostati u grobu, nego će uskrsnuti, nisu ga slušali, tj. njegova riječ nije doticala dubine njihova bića, oni su tu vidjeli nekakvu priliku ostvarenja samih sebe. Mislili su da slijede nekoga tko će pokrenuti masovne prosvjede, koji će revolucijom uspostaviti pravedni poredak. I doista ga uspostavlja revolucionarnom metodom – u poslušnosti volji Očevoj ljubi čovjeka do poništenja samoga sebe. Njegova smrt uspostavlja pravi poredak, normalni odnos između čovjeka i Boga. Ako tog odnosa nema, onda niti jedan odnos, niti jedna vlast, niti jedno društvo neće biti pravedno. Uzaludni su svi naši pokušaji oko uspostave bilo čega, ako smo Boga zanemarili, da ne kažem ubili. Iz dana u dan sve se više možemo osvjedočiti, ako želimo stvari pogledati onakve kakve jesu, da nas sustav koji se gradi mimo Božjega zakona vodi u propast.
Zajednica učenika u kojoj jedni drugima pripovijedaju svoja iskustava, i ona lijepa i ona manje lijepa, slika je Crkve. Crkva je zajednica ljudi koji jedni drugima pripovijedaju što su doživjeli, što su vidjeli i što su prepoznali. Jedni pripovijedaju što su sami doživjeli, a drugi se pozivaju na iskustva trećih, kao učenici u Jeruzalemu koji govore o ukazanju Uskrsloga koje se dogodilo Šimunu. Svi mi na svome putu stječemo neka iskustva. Ako ona otvaraju oči i daju da gori srce, onda u njima susrećemo Uskrsloga. Mnogo razgovaramo jedni s drugima i uvijek se iznova susrećemo, ali razgovor često ostaje puko govorenje, a susret puki kontakt. Većina naših razgovora vrti se oko dnevno političkih tema, oko crne kronike, oko novih modnih trendova, oko big brothera i sličnih gluposti. Često se naši razgovori pretvaraju u ogovore, možda čak i klevete. Važnije su nam sve druge teme od one najvažnije, a ta je naša vjera, ono što bi već sada trebalo nadahnjivati naš život, a ne što nas čeka tek kad nas polože u grobnu jamu.
Vratimo se događaju iz današnjega evanđelja. Dva su ključna momenta u ovome događaju: tumačenje pisma i lomljenje kruha. Isus tumači učenicima pisma u svjetlu svoje osobe. Tumači im ono što je Bog u svom naumu od početka pripremao kako bi izveo divno djelo ljudskoga spasenja. I mi danas kada čitamo i tumačimo Sveto Pismo Staroga zavjeta čitamo ga i tumačimo u svjetlu Kristove osobe. Ono za nas nije povijest jednoga naroda, nego je povijest spasenja, povijest koja svoje ispunjenje doživljava u Isusu Kristu. Stoga i kad mi danas u liturgiji započinjemo čitanje evanđelja s riječima „u ono vrijeme“ ne želimo ispripovjediti jedan povijesni događaj onoga vremena, nego želimo reći kako je to vrhunac vremena, punina vremena, to je vrijeme koje osvjetljava i našu sadašnjost.
Učenici prepoznaju Isusa u lomljenju kruha, u gesti s posljednje večere. To je Isusova novost, po toj gesti on je prisutan među svojim učenicima. Ta gesta je znak raspoznavanja, ne samo Isusa, nego i zajednice. Euharistija je temelj Kristove zajednice. Nakon Kristova uzašašća prva kršćanska zajednica našla se u novoj situaciji. Isusa više nema fizički nazočnog među njima. Međutim, Isusova prisutnost u zajednici se nastavlja upravo po euharistiji.
Ovaj događaj s puta u Emaus zapravo nam osvjetljava strukturu naših nedjeljnih okupljanja. Kao ovaj događaj, tako i naša euharistija ima dva centralna momenta. U prvom dijelu, kojeg obično zovemo služba Riječi, upravo u svim Pismima iščitavamo o osobi Isusa Krista, o ostvarenju Božjega spasenjskog djela. U drugom dijelu, kojeg zovemo euharistijska služba, uprisutnjujemo to djelo, lomimo kruh i hranimo se Kristovim tijelom. Zanimljivo je uočiti kako Isus iščezava s očiju učenika u trenutku kad blaguju kruh. Iščezava s očiju, ali ulazi u osobu. Možda nigdje nije toliko istinita ona fraza da je čovjek ono što jede kao što je to u slučaju euharistije. Upravo to se događa onima koji blaguju Kristovo tijelo, postaju ono što blaguju. Isus ne iščezava, ne odlazi, dapače postaje životno prisutan. I ta živa prisutnost, vidimo to u ovom evanđelju, daje snagu da se ono što se dogodilo navijesti i drugima: Doista uskrsnu Gospodin!