Opća audijencija srijedom

Molitva je razgovor s Bogom – ustvrdio je Papa tijekom audijencije na Trgu svetoga Petra uvodeći novi ciklus kateheze posvećen molitvi, „posebice kršćanskoj molitvi, koju nas je naučio Isus i Crkva nastavlja učiti. U Isusu je čovjek sposoban približiti se Bogu, s dubinom i intimnošću očinskog i sinovskog odnosa. Zajedno s prvim učenicima poniznim se pouzdanjem obratimo Gospodinu i molimo ga: Gospodine, nauči nas moliti – potaknuo je Benedikt XXVI.
U sljedećim katehezama – nastavio je Sveti Otac – oslanjajući se Sveto pismo, veliku tradiciji crkvenih otaca, učitelja duhovnosti i liturgije želimo naučiti cjelovitije živjeti svoj odnos s Gospodinom, kao u 'Školi molitve'. Poznato nam je da molitva ne dolazi sama od sebe: potrebno je učiti moliti, uvijek iznova posvajati tu umjetnost; čak i uznapredovali u duhovnome životu osjećaju potrebu da pohađaju Isusovu školu, da istinski nauče moliti. Svojim primjerom nam Gospodin daje prvu pouku. Evanđelja opisuju Isusa u intimnom i trajnom razgovoru sa svojim Ocem: to je duboko zajedništvo onoga koji je došao na svijet ali ne da vrši svoju volju nego volju Oca koji ga je poslao radi spasenja čovjeka – rekao je Sveti Otac potom se osvrnuo na oblik molitve u starim civilizacijama.
Iz egipatske je kulture naveo slučaj slijepca koji od Boga moli vid, iz mezopotamske je pak naveo primjer vjernika koji se s pouzdanjem obraća Bogu. Svi ti izrazi – ustvrdio je Benedikt XVI. – dokazuju da je čovjek, u svome traženju Boga, naslutio, premda nejasno, božansko milosrđe i dobrotu. Osvrćući se na religiju u antičkoj Grčkoj, rekao je da se zamjećuje znakovita novost u shvaćanju molitve: premda se teži za nebeskom naklonošću u molitvi se želi produbiti osobni odnos s Bogom. Kao primjer Papa je spomenuo Platonovu molitvu Sokratu: „Učini da u nutrini budem dobar, da bogatim smatram mudraca i da imam novca koliko može uzeti i ponijeti mudrac. Ništa više ne tražim.“
Papa se posebno osvrnuo na grčke tragedije rekavši da u njima molitve svjedoče želju da se upozna i časti Boga, spominjući jednu takvu molitvu: Zemaljski stožeru, koji stoluješ iznad zemlje, ma tko bio, teško je shvatiti, Zeuse, budi zakon prirode i misli smrtnika, tebi se obraćam: da ti, na tajnovitim stazama, pravedno upravljaš ljudskim događanjima.
I kod Rimljana molitva ima, premda se moli za božansku zaštitu civilnoga društva, bezbroj zaziva za osobnu pobožnost, zahvalu i slavu Božju. Potvrdu toga nalazimo u Apulejovim Metamorfozama u kojima je opisano kako se u molitvenom zanosu vjernik obraća nekom ženskom božanstvu: Doista si sveta, u svako si doba spasiteljica ljudskog roda, ti, u svojoj velikodušnosti, uvijek pritječeš u pomoć smrtnicima, bijednima u nevolji nudiš slatku ljubav poput majčinske. Ne prođe ni dan ni noć, niti jedan trenutak, ma koliko bio dug, da ga ti ne ispuniš svojim blagodatima.
U isto doba, dakle u drugom stoljeću, rimski filozof i imperator Marko Aurelije, ističe potrebu molitve za plodnu suradnju između božanskog i ljudskog djelovanja. On u svojim uspomenama piše: „Tko ti je rekao da nam ne pomažu bogovi i u onome što o nama ovisi? Počni dale moliti i vidjet ćeš.“ Mnogi su ljudski naraštaji i prije Krista prakticirali taj njegov savjet, svjedočeći tako da ljudski život bez molitve, koja naš život otvara otajstvu Boga, nema smisla ni uporišta. Zaista se uvijek u svakoj molitvi izražava istina o ljudskome stvorenju, koje je, s jedne strane svjesno svoje slabosti i bijede i stoga se obraća Nebu za pomoć, s druge pak strane, obdareno je izvanrednim dostojanstvom, jer, pripremajući se za prihvat Božje objave, shvaća da je sposobno ući u zajedništvo s Bogom – objasnio je Benedikt XVI.
Dragi prijatelji – nastavio je Sveti Otac – u primjerima molitve iz raznih doba i civilizacija shvaća se da je ljudsko biće stvorenje i da ovisi o Drugome koji ga nadvisuje i izvor je svakog dobra. Čovjek je uvijek molio pitajući se o smislu života, koji je nejasan i očajan, ako ne uspostavi odnos s otajstvom Boga i njegovim planom o svijetu. Ljudski je život splet dobra i zla, nezaslužene patnje, radosti i ljepote, koja nas neodoljivo potiče da od Boga tražimo svjetlo i nutarnju snagu koji nam pritječu u pomoć na zemlji i otvaraju nadu koja premašuje granice smrti. Poganske su religije zemaljsko zazivanje nebeske riječi – ustvrdio je Papa i kao potvrdu svoje tvrdnje spomenuo Prokla iz Konstantinopola:
Nespoznatljivi, ništa te ne može obuhvatiti. Sve što mislimo tebi pripada. Od tebe su i naša zla i naša dobra, o tebi ovisi svaki naš uzdisaj, o Neizrecivi, kojeg naše duše osjećaju prisutnim, uzdižući k tebi tihu hvalu. U molitvenim primjerima iz raznih kultura, o kojima smo promišljali, imamo svjedočanstvo – rekao je Sveti Otac – vjerske dimenzije i želje za Bogom, upisanih u srcu svakog čovjeka, koja se ispunjava i posvema obistinjuje u Starom i Novom zavjetu. Objava, naime, pročišćava i zadovoljava čovjekovu iskonsku želju za Bogom, u molitvi mu pruža mogućnost cjelovitoga odnosa s nebeskim Ocem. Na početku ovoga našega pohađanja škole molitve molimo Gospodina da prosvijetli našu pamet i srce da u molitvi odnos s njim bude sve snažniji, postojaniji i iskreniji. Još jednom mu recimo: Gospodine, nauči nas moliti – zaključio je Benedikt XVI.