Tek što je završila beatifikacija već se na jednom hrvatskom portalu pojavio tekst
o tome kako žrtve svećeničke pedofilije osporavaju tu beatifikaciju. Takvo što se
uvijek može u pojedinim prilikama izvlačiti iz pričuve za napade na Crkvu, slično
kao što bi se moglo reći da je svojedobno papa Pavao VI. primio Tita, desetoga s međunarodnoga
popisa najvećih zločinaca čovječanstva, što je nepoštivanje svih žrtava koja se pale
u doba njegove strahovlade ili diktatorstva. Čak se i mladac Crikvenec javlja
o tome je li preuranjena beatifikacija Ivana Pavla drugoga. Kao da je svatko tko nešto
prozbori protiv Crkve odmah našim medijima kvalificiran da o svemu prosuđuje. Slično
kao što se daje prostor onima koji se proglašavaju teolozima a da nisu vidjeli ni
t od teologije ili jedva završili prvu godinu poput Pilsela. Mesić kao da više
nema novinara u Hrvatskoj pa daje intervju Politici. Jugoslavenska se pak zastava
vijorila u Vukovaru i odmah se kaže da je to tek incident, premda 19-godišnjak nije
bio pijan. Kad se vide tolike britanske zastave na dan kraljevskoga vjenčanja, ne
znam kako se nas Hrvate još netko usudi nazivati nacionalistima. To je pak vjenčanje
dovelo Britance u minus, a svi su sretni, javljaju neki mediji. Srpski ministar
vanjski poslova javlja se kao poslodavac hrvatskoj vladi dajući joj u zadatak da spriječi
novi val antisrpstva. Ne bi li vlada u kojoj on sjedi mogla poraditi na tome da se
spriječi eskaliranje velikosrpstva pod različitim maskama. Inače se po hrvatskim
medijima različiti srpski ili prosrpski sugovornici uvijek izjašnjavaju o etničkom
čišćenju u Oluji, jer toga je navodno bilo. Kako bi se onda morala nazvati agresija
na Hrvatsku i čišćenje okupiranih područja od svega nesrpskoga kao uostalom i u velikom
dijelu u Bosni i Hercegovini. Kao da je riječ o hrvatskim zločinima nužni refren bez
kojega se ne može ozbiljno razgovarati. Upravo stoga svaki razgovor ili, rečeno stranom
riječju, svaki diskurs i gubi na ozbiljnosti.