Uz liturgijska čitanja druge nedjelje po Uskrsu razmišlja p. Danijel Koraca

Temeljno je obilježje Uskrsa susret sa živim Isusom. Čitavi prošli tjedan u liturgiji smo slušali o tim susretima. U svakom susretu ne događa se automatsko prepoznavanje Isusa. Nešto stoji kao zapreka potpunom susretu. Nevjera, možda ne ona potpuna, ali barem trunka nesigurnosti u ono što je Isus navijestio: uskrsnuće nakon smrti. No, postoji i još jedna činjenica. Isus ima novo tijelo, drugačije od onoga koje su navikli gledati. Nešto se s njime promijenilo. Ono je novo, produhovljeno. Tijelo za koje više ne vrijede zakoni ovog našeg vremena i prostora. On prolazi kroz zatvorena vrata. No to Isusovo tijelo nosi na sebi znakove njegove muke. Pokazuje svoje ruke i bok. Učenicima se na tu gestu otvaraju oči. Vide Gospodina. Zatvorena vrata slika su našega zatvorenog srca, srca koje nije spremno prihvatiti činjenicu uskrsnuća, koje nema dovoljno vjere da je Isus živ, da je pobijedio smrt. Upravo zato često i živimo kao da Isus nije tu među nama, u strahu smo od svoje okoline, nemamo hrabrosti ispovijedati i svjedočiti svoju vjeru. U sve te naše strahove dolazi Uskrsli i govori nam, kao što je rekao i svojim apostolima: Mir vama! Taj mir nije bilo kakav mir, nije to odsustvo rata, sukoba, napetosti, to je pomirenje između Stvoritelja i stvorenja, to je vraćanje onom miru koji je jedini izvor mira i u drugim područjima našega života. Ukoliko nismo u miru s Bogom, kako onda možemo biti u miru s drugima? Krist svojom smrću i uskrsnućem povezuje te dvije strane koje je istočni grijeh odvojio, pomiruje Boga i čovjeka. Njegova je pobjeda konačna, njegova pobjeda nas postavlja u bolji i tješnji odnos s Bogom od onoga kojeg je čovjek imao prije istočnoga grijeha. Ne samo da smo njegovi suradnici i prijatelji s kojima se on neposredno druži u raju zemaljskom, nego sudjelujemo u njegovu božanskom životu. Isus je Pomiritelj, ali je tu ulogu pomiritelja povjerio i apostolima: Kojima otpustite grijehe otpuštaju im se; kojima zadržite zadržani su im. Isus Krist je ustanovio sakrament po kojem se ostvaruje pomirenje između mene i Boga, sakrament koji mojoj duši vraća mir. Kristov je to nalog, a ne tvorevina Crkve. Tko odbacuje sakrament ispovijedi kao mjesto pomirenja s Bogom, odbacuje Krista i njegove riječi. Ovu nedjelju, po želji od sutra blaženoga pape Ivana Pavla II, već nekoliko godina slavimo kao nedjelju božanskoga milosrđa – zahvaljujemo Bogu što svoju svemoć očituje praštanjem. Na poseban se način želimo sjetiti da je naš Bog, Bog ljubavi, Bog koji voli čovjeka, koji sve čini da nas spasi. Zbog toga je Otac poslao Sina na svijet. Da ljudima objavi Božju ljubav prema čovjeku. To Isus nalaže i svojim učenicima: Kao što je mene poslao Otac i ja šaljem vas. Nama to govori. Ne samo apostolima na dan uskrsnuća, nego svakome od nas. Nas Isus šalje da budemo ovome vremenu svjedoci Božje ljubavi prema čovjeku. Jesmo li to i u kojoj mjeri? Koliko svjedočim i što svjedočim, odnosno koga svjedočim? Ili je možda strah jači pa i dalje ostajem zatvorenih vrata.
Nisam li i ja možda poput Tome, koji se želi uvjeriti da je Gospodin živ, želi ga opipati, staviti svoj prst u mjesto čavala, svoju ruku u njegov bok. Kamo sreće da smo barem poput Tome! Jer Toma nije samo nevjerni kako smo ga navikli zvati, nego je istinski bogotražitelj, on želi dotaći Isusa. I što čini kad se susreo s njime? Ispovijeda svoju vjeru. Izgovara ono što nismo ni od koga drugoga čuli u susretu s Isusom uskrslim: Gospodin moj i Bog moj.
Uvjeren sam, međutim, da će se većina nas spremno i bez ikakvih rezervi svrstati u slučaj kojeg Isus naziva blaženim. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju. Mislimo da vjerujemo, ali zapravo niti vidimo, niti vjerujemo, a možda i ne želimo vidjeti niti povjerovati jer bi to onda značilo promjenu vlastitoga života. Susret s Uskrslim potiče na akciju, na zauzetost, potiče nas na svjedočenje. Zašto smo mi spremniji vjerovati u reinkarnaciju, nego li u uskrsnuće? Zašto nam je lakše povjerovati u seljenje duša, nego da je Krist živ? Zato jer to ne traži od nas nikakav napor, nikakvu osobnu zauzetost. Kršćanstvo je zahtjevno na svim područjima našega života.
Zanimljivo je uočiti u današnjem evanđelju dvije oznake vremena. Prvo Isusovo pojavljivanje među učenicima je uvečer toga istoga dana, prvoga u tjednu – što će reći na sam dan Uskrsa. Drugi put je nakon osam dana kada je prisutan i Toma. Radi se dakle o istom danu u tjednu – po našem današnjem računanju to je nedjelja. Nedjelja je dan kada Isus dolazi među svoje učenike koji su okupljeni. Naša bi nedjelja upravo tako trebala izgledati. Mi koji se nazivamo Isusovim učenicima trebali bi se okupljati kao zajednica koja čeka Isusa, koja se okuplja oko njega, oko njegova stola. No, koliko ima onih koji se smatraju Kristovim učenicima, možda i u našim obiteljima, koji misle da im nedjeljno zajedničko slavlje euharistije nije potrebno, koji misle da im crkveno zajedništvo nije potrebno za njihov odnos s Bogom. Oni se s Bogom porazgovaraju na svoj način. Današnja nam čitanja upravo poručuju suprotno. Krista se susreće u zajednici koja se okuplja i koja je postojana u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. U takovoj zajednici prisutan je uskrsli Krist. Toma, unatoč svojoj želji da susretne Isusa, sreo ga je tek kada je bio zajedno s ostalom braćom na okupu. Isus za susret s ljudima koristi redovita sredstva koja nam je kao svojoj zajednici, Crkvi, ostavio. To su sakramenti, a među njima na poseban način euharistija. Na ovom stolu i za ovim stolom možemo ga uvijek naći. Zato i mi trebamo ponovno otkriti za nas onu vrijednost nedjelje koju su ispovjedili mučenici u Abitiniji: Sine dominico non possumus – bez nedjelje mi ne možemo. Bez otajstva Isusa Krista mi ne možemo, naprosto ne postojimo kao zajednica.