Osvrt na dnevni tisak

Sada se po hrvatskim portalima razvlače dvije teme: o tome što je sve Srbija spremna poduzeti da bi, slijedom prvostupanjske presude hrvatskim generalima, iznašla uvijek nove, navodno neistražene zločine hrvatske vojske i hrvatskih civila. Još malo pa će proglasiti istinom i onu izmišljenu priču o pobijenoj srpskoj djeci u Vukovaru koju su sami demantirali. Gotovo bismo se opet mogli susresti se novim uvijek sve većim brojevima srpskih žrtava da onda Hrvatska plati ratnu odštetu agresorima. I u doba domovinskoga rata, slušajući vijesti i optužbe od strane velikosrpskih huškača o tome što hrvatska obrambena vojska čini, zapravo su te vijesti bile ili najava onoga što agresor namjerava ili već provodi na terenu.
Druga je tema na portalima skori Papin pohod Hrvatskoj. Oni koji pišu čine to samo s vidika još jednoga navodno opravdanoga napada na Crkvu i na njezino bogatstvo. Ali tu prelaze i sve moguće granice ne samo pristojnosti, nego i sve granice ljudskosti. Zar doista ne shvaćaju da zapravo sebe tako legitimiraju da stvarno bivaju ne samo prostaci, nego kao takvi i vrlo neuvjerljivi? U tom se kontekstu redovito spominje sirotinja. Zašto ne zasuču rukave kao p. Cvek i toliki djelatnici Karitasa, pa da barem malo ublaže život sirotinji. Za sirotinju će uostalom uvijek brinuti Crkva. A oni koji bi se za nju brinuli tuđim novcem, vjerojatno nisu nikad ni dinara ni kune dali sirotinji, pa i s toga razloga njihovo blaćenje Crkve biva još bezočnije. Nije li Isus rekao da ćemo uvijek imati siromaha, kad je Juda prigovorio o trošenju miomirisa. Dakako da ćemo imati siromaha, jer će i pohlepnika uvijek biti. Ali nisu li baš oni koji se brinu za sirotinju tuđim novcem ipak veći siromasi od same sirotinje?