Uz liturgijska čitanja 5. korizmene nedjelje razmišlja p. Danijel Koraca
Što se više približavamo svetkovini Uskrsa, Sveto pismo nam sve jače svjedoči o Isusu,
Sinu Božjemu koji je gospodar života. Slijedimo li strukturu Ivanova evanđelja u ovom
trenutku dolazi do vrhunca napetost između vjere i nevjere Isusovih suvremenika. Ovaj
posljednji znamen u Ivanovu evanđelju snažan je poticaj mnogima da povjeruju u Isusa.
Svjedoči nam to i posljednja rečenica današnjega evanđelja: „Tada mnogi Židovi koji
bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.“ Reakcija
na toliku vjeru bila je odluka velikoga vijeća da ga ubiju. Presuda je pala. Veliki
je svećenik u tom trenutku izrekao najveću istinu: „Vi ne znate da je za vas bolje
da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne.“ Ni sam nije bio svjestan
da je u trenutku kada je odlučio Isusa pogubiti izrekao najveću istinu o Isusovoj
smrti. Njegova je smrt spašavajuća, njegova je smrt da mi ne propadnemo, njegova smrt
je za naš život. Sukob vjere i nevjere je radnja u koju Ivan smješta ovaj događaj
s Lazarom. O Lazaru ne znamo puno. Evanđelje ne donosi nijedne njegove riječi, za
razliku od njegovih sestara. Znamo samo da ga je Isus ljubio. Marta i Marija se pozivaju
na tu Isusovu ljubav prema Lazaru, znaju da bi Isus mogao pomoći njihovu bratu u bolesti.
Čule su, a možda i same bile svjedoci da je Isus to mnogo puta učinio. Sigurno su
očekivale da će Isus odmah dojuriti u Betaniju. No, ništa od toga. Ponaša se kao da
se to njega ne tiče. Ostaje i dalje u mjestu u kojem je i bio. Ivan dva puta naglašava
Isusovu ljubav prema ovo troje. Zašto? Na taj nam način želi pokazati koje je naravi
Božja ljubav i njegovo djelovanje. Nije uvijek dobro za nas ono što mi mislimo. Premda
nam se čini tako očitim i razumljivim da Isus odmah djeluje, on nam svojim ponašanjem
govori da Bog zna što je najbolje za čovjeka. Nije Bog tu samo da udovoljava svim
našim prohtjevima, da bude puki servis za naše probleme, da bude služba za hitne intervencije.
Koliko puta mislimo da bezuspješno lupamo na vrata Božjega srca? Ne dobivamo odmah
odgovor. Često nas to i obeshrabri. No, odgoda uslišanja ne znači da se ona neće ostvariti. Nakon
dva dana Isus se odlučuje na pokret, kreće prema Judeji. Učenici ga žele od toga odvratiti.
„Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo?“ No, Isus zna da je
došlo vrijeme da krene prema ispunjenju svoga poslanja. Na putu prema vlastitoj smrti,
ostvaruje se uskrsnuće. Dolazimo do samog vrhunca. Židovi su vjerovali da se duša
vraća u grob tri dana, zatim konačno ulazi u carstvo mrtvih i tijelo propada. Zato
je ova napomena o četiri dana vrlo važna, ne može biti dvojbe da je Lazar umro. To
nam govori i Marta u susretu s Isusom. Mrtav je, da si ti bio ovdje možda ne bi umro.
Marta, koliko god voljela Isusa, i koliko god vjerovala da je on poseban čovjek,
još uvijek ne vjeruje da pred njom stoji gospodar života, sam Život. Ona zna da će
njezin brat uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan. Međutim, Isus se ne zadovoljava
tim njezinim odgovorom. „Ja sam uskrsnuće i život!“ Vjeruješ li ovo? Da Gospodine
vjerujem! Tu je očiti govor o vjeri. Vjera nije neko puko vjerovanje u neku sretnu
budućnost, ima nešto osim ovoga života, osim ovoga svijeta, ona nije bezlična. Isus
traži od Marte, a tako i od svakoga od nas, da odgovorimo na pitanje: Vjeruješ li
da sam ja uskrsnuće i život? Vjeruješ li u mene? Pozitivan odgovor na ovo pitanje
otvara put za čudo. Isus više ne oklijeva niti trenutka nego traži da mu pokažu mjesto
gdje su ga položili. Dolazi do groba i plače. Pokazuje svoju ljudsku suosjećajnost.
Kristovo je srce božansko-ljudsko: u njemu se Bog i Čovjek savršeno susreću, bez podjele
i bez miješanja. On je slika, još i više, utjelovljenje Boga koji je ljubav, milosrđe,
očinska i majčinska nježnost, Boga koji je Život. Bog ima osjećaje. Nije mu sve jedno
što se događa s nama. Nakon prigovora nekolicine iz mnoštva, dolazi trenutak objave.
Odvalite kamen s groba. Marta, premda je ispovjedila vjeru u Krista, kao da još nije
svjesna što će se dogoditi. Tako podsjeća na nas kad ne želimo da se u našem životu
nešto promijeni. Nemoj dirati kamen, nemoj gledati što ima ispod kamena kojeg smo
navalili na svoj život. Nemamo vjere da Isus to može promijeniti. Što god bilo ispod
tog kamena, koliko god zaudaralo, Isus to može promijeniti. I nama, kao što je i Lazaru,
zapovjedio, nalaže: Izlazi! Izlazi iz tog svog groba. Dopustimo da u našem srcu
odjekne taj Isusov nalog. Dopustimo mu da nas izvuče iz naših grobova u kojima ležimo,
premda smo živi. U koji sam grob ja zapao? Neka svatko sebe ispita! U čemu ležim i
iz čega mislim da ne mogu izaći, što je ono što mi ne dozvoljava da budem posve Božji?
Što je ono što u mom životu zaudara i zbog čega ne želim otvoriti svoj grob? Možda
smo se već pomirili s tim svojim stanjem, kao nepopravljivim, nepovratnim. No, upravo
nam sve ove nedjelje korizme govore kako niti jedno stanje za Boga nije nepopravljivo,
kako niti jedan slučaj za Boga nije izgubljen. Kako se upravo u trenutcima gdje nas
drugi odbacuju događa susret s Njime, naša bijeda prilika je za očitovanje njegove
slave. Dozvolimo mu da odvali naš kamen, da nas izvede iz tame u svjetlo, iz smrti
u život. Nemojmo biti živi mrtvaci. Neka Duh Božji prebiva u nama.