Solidarnost u teologiji stvaranja

U organizaciji Ureda za vjeronauk u školi Zagrebačke nadbiskupije, u srijedu 30. ožujka u dvorani "Vijenac" Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu, u nizu tribina "Zajednički vidici" obrađena je tema "Ideja solidarnosti na tragu teologije stvaranja".
Pozdravljajući okupljene vjeroučitelje i studente Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, moderatorica tribine č. s. dr. Valentina Mandarić podsjetila je kako je okvirna tema ovogodišnjeg niza "Solidarnost kao odgojno-obrazovna vrednota", a ova treća tribina usredotočena je na pitanje "gdje je kolijevka solidarnosti, gdje je početak".
U uvodnom je izlaganju č. s. dr. Nela Gašpar krenula od pitanja je li moguće izgrađivati društvo po mjeri čovjeka, društvo u kojem bi solidarnost bila temeljna vrednota, a da ne znamo odgovor na pitanje tko je čovjek. Naime, temeljno poimanje čovjeka kao bića odnosa vodi do shvaćanja života u društvu koje nije puka obveza, nego zahtjev koji je upisan u samu narav čovjeka i koji čovjek treba utjeloviti u solidarnom ponašanju. Ustav Republike Hrvatske kao i ustavi svih drugih zemalja definiraju solidarnost kao obvezu građana, kao vrednotu na kojoj bi se trebalo razvijati integriranje u cjelokupni odgojno-obrazovni proces. Ističući važnost solidarnosti za sve prosvjetne djelatnike, upitala je na koji je to način izazov za vjeroučitelje. Riječ je o pitanju na koje svaki čovjek mora odgovoriti za sebe, u konkretnom vremenu prema konkretnom drugom čovjeku.
Solidarnost izražava činjenicu ljudske povezanosti, međusobnog zajedništva ljudi iz kojeg proizlaze i određene obveze. Nadalje je istaknula kako je kršćanski govor o Bogu neizmjerno važan za teološki govor o solidarnosti, jer pokazuje kako u samom izvoru cjelokupnog života i stvarnosti ne prepoznajemo neku statičnu silu, zatvorenost usredotočenu na samoga sebe, nego odnos darivanja, međusobnim prožimanjem koje ne uništava različitost, nego upravo kroz različitost omogućuje dijalog u temeljnom jedinstvu. Budući da je ljubav Trojedinoga Boga najveće mjerilo stvarnosti, odakle proizlaze nova mjerila za shvaćanje čovjeka i njegove stvarnosti, ljudske povezanosti i ljudskoga zajedništva. Trinitarno zajedništvo postaje model kršćanskog razumijevanja stvarnosti, i odnosa i to upravo pod primatom osobe i odnosa davanja i primanja. Postati osobe za zajedništvo, ostvarivati jedinstvo, i biti kvasac jedinstva za druge, to je temeljna perspektiva govora o solidarnosti na tragu teologije, zaključila je dr. Gašpar.
Drugi uvodničar dr. Ivica Raguž istaknuo je dva pojma koji su s vremenom izgubili na značenju, pa čak potpuno nestaju s obzora izričaja čovjekove egzistencije: bratstvo i milosrđe. Ta dva pojma nadomještena su pojmom solidarnosti. Solidarnost ništa ili vrlo slabo govori o temeljnom usmjerenju i načinu solidarnoga djelovanja, a to je zajedništvo u Bogu, tj. bratstvo među ljudima kojim izričemo milosrdno djelovanje. K tomu se solidarnost isključivo shvaća kao društveno djelovanje, tj. kad kažemo solidaran, odmah pomislimo na društveni angažman. Tako i sama teologija pada pod utjecaj sekularističkoga duha, te se dobiva dojam da se život kršćanske vjere iscrpio društvenim djelovanjem.
U nastavku izlaganja podsjetio je na riječi Josepha Ratzingera da kršćansko poimanje bratstva treba shvatiti dualno, a ne dualistički. Kršćansko poimanje isključuje svako partikulističko ili eksluzivističko bratstvo jedne klase religije, rase, naroda, kulture. Bog je od svih ljudi i po tome svi su ljudi braća. Usto, uzimajući ljudsku narav Bog se sjedinio sa svim ljudima koji su u Isusu Kristu još snažnije sjedinjeni. U Isusu Kristu uviđamo kako se to bratstvo konkretno ostvarilo kao predanost, žrtva i smrt zbog brata. Bratstvo se na taj način još i kapitalizira. Dakle, prava solidarnost temelji se u bratstvu svih ljudi u Bogu Isusa Krista. Dr. Raguž podsjetio je i na važnost euharistije za bratstvo. U Crkvi konkretno kršćanin tako može ostvarivati bratstvo koje će onda moći ostvarivati prema svim ljudima. Solidarnost se uvijek mora poimati u svjetlu kršćanskoga bratstva. Time će današnji govor o solidarnosti, koji nikako ne smije potisnuti onaj o bratstvu, dobiti konkretno teološko značenje. Milosrđe, pak, izrasta iz većega zajedništva, odnosno većega bratstva. Milosrđe je najveća krepost od svih kreposti koja se odnosi na bližnjega i izriče puno konkretniji donos prema ljudima nego solidarnost. Kršćansko milosrđe prema svim ljudima bit će tim veće i snažnije što se više njeguje bratstvo u samoj Crkvi. Govor o solidarnosti uvijek mora voditi ljubavi prema Bogu iz kojega izviru bratstvo, milosrđe, a time i solidarnost. Jednom riječju, govor o primanju punine, treba prethoditi govoru o popunjavanju praznine, zaključio je dr. Raguž.