Pregled tiska

Prateći različita vjerska događanja u nas preko Glasa Koncicla, IKA-e il Katoličke tiskovne agencije u Bosni i Hercegovini, razvidno je da preduskrsno liturgijsko razdoblje korizme doista vjernike poziva na ozbiljnost. To se napose očituje po raznovrsnim načinima sudjelovanja u pobožnosti križnoga puta. Vjernik dobro shvaća da svoje teškoće i probleme, ali i svoja zakazivanja i grijehe ima komu povjeriti i da, okrijepljen ispovijeđu i pričešću, lakše nosi svoje životne tegobe i obveze i vedrije živi svoje radosti. Nije riječ samo o pojedincima nego i o narodu, kako se to posebno izražava u čitanjima o izlasku izabranoga naroda iz zemlje ropstva u zemlju slobode. Vjerniku to nije potrebno posebno tumačiti, ali ateistima i agnosticima jest. Stoga je vrlo neprilično da o molitvi za pravedni pravorijek našim generalima u Hagu govori agnostik, pa makar to bio i predsjednik države. Haški sud se, u presudi hrvatskim generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču, sigurno neće rukovoditi molitvama i prosvjedima bilo koje vrste, već će donijeti presudu na osnovu toga kako njihovi sudci vide pravo i činjenice u tom predmetu, izjavio je hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Vjernik, naime, znade da kad moli za nešto dobro, pravo i plemenito, da je Bog na njegovoj strani i da će učiniti da to dobro, pravo i plemenito prodre i u svijest onih koji odlučuju o tuđim sudbinama a to su suci u Hagu.
Iz Slobodne Dalmacije prenosimo veći dio priloga Josipa Jovića o prvom poginulom branitelju Josipu Joviću: Bio je jedan od onih bezbrojnih, tihih, povučenih mladića što su obučeni u rebatinke, s tenisicama na nogama, krunicom oko vrata i ruksakom na leđima odlazili na bojišta napadnute domovine.
Nije računao ni na što niti je što očekivao za sebe. Nije ni znao što je oružje, bio je naoružan samo svojim srcem koje se u konačnici pokazalo nepobjedivim. Nosio je na svojim leđima teret snova, ponosa, žrtava, izdaja i neplaćenih dugova iz prošlosti. Bio je prvom žrtvom Domovinskoga rata, samoprijegornom žrtvom na žrtveniku slobode i ljubavi. Nikako i posljednjom. Za njim su krenule kolone mladića, nad tisućama grobova rečeno je “neka im je laka hrvatska zemlja”. Da, plaćali su dugove svojih i naših predaka, a zadužili su one koji su u slobodnoj državi ostali živjeti poslije njih i one koji se još nisu ni rodili. Kako smo se odužili? Na tisuće je već Jovića koji su sami digli ruku na sebe ne mogavši izdržati silinu nezahvalnosti koja se na njih sručila, silinu težu i snažniju od dušmanskih granata i tenkova.
Slušamo već godinama kako je sav taj rat za slobodu i za domovinu bio samo jedna velika obmana, jedan lopovski dogovor, a sama država neuspjeli projekt. Onda je krenula priča o lažnim braniteljima, da bi završila na tome kako su, manje-više, svi branitelji bili lažni, kako je obrana zemlje bila lažna i nepotrebna. Na međunarodnim i domaćim sudovima dokazuje se teza o “zločinačkom pothvatu”, generale sude kao zločince, pa što bi i vojska onda bila nego zločinačka.
Onda su nas oni dobronamjerniji počeli uvjeravati kako su se branitelji zapravo borili za ulazak u euroatlantske integracije te da je pravi temelj samostalnosti partizanski pokret iz Drugoga svjetskog rata. Vrhunac apsurda ipak je sadržan u činjenici da agresorska država progoni branitelje, a da ustanicima protiv države ta ista država daruje stanove. U jedan od njih možda se uselio i Josipov ubojica.
Naravno, bilo je onih koji su se u ratu i ratom obogatili, ali takvi ne mogu dovesti u pitanje osnovni smisao i motiv obrane. Ne mogu kriminalci kompromitirati heroje.