Uz liturgijska čitanja 4. korizmene nedjelje razmišlja p. Danijel Koraca

Prošle smo se nedjelje u evanđelju susreli s Isusom koji nam se predstavio kao izvor vode žive od koje se nikada ne žeđa. U današnjem ga evanđelju susrećemo kao onoga koji liječi oči, liječi vid. Bilo bi prejednostavno kad bi se radilo samo o običnom ozdravljenju, pogotovo kad ga donosi evanđelist Ivan.
Današnje evanđelje spada u dio Ivanova evanđelja kojega nazivamo Knjiga znamenja. Ivan donosi sedam takvih znamenja. Uloga znamenja je da pokaže na neku dublju stvarnost.
U Ivanovu evanđelju ona se kreću od čuda u Kani Galilejskoj gdje Isus pretvara vodu u vino, preko ozdravljenja sina kraljeva službenika, ozdravljenja uzetoga, umnažanja kruhova, hodanja po vodi, današnjeg ozdravljenja slijepog od rođenja do Lazarovog uskrsnuća. Sva ova znamenja imaju pokazati jedno: Isus jest Sin Božji. U njemu, u njegovu djelovanju otkriva se njegova slava, slava koju je imao kod Oca prije postanka svijeta.
Ova znamenja nam otkrivaju njegovo božansko podrijetlo. Prvi dio nam obasjava ono što će nam u drugom dijelu djelomično biti zastrto. U času u kojem Sin proslavlja svoga Oca, nije nam toliko vidljiva Isusova slava. Čas je križ. Izvršenje volje Očeve. Sin proslavlja Oca poslušnošću. Čuli smo i prošle nedjelje u evanđelju gdje Isus kaže da je njegova hrana volja Očeva. On živi za Oca.
Ivanovo evanđelje uvijek treba gledati u cjelini, svaki njegov dio upućuje na zaključak koji donosi na kraju: Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu. Znamenja služe da povjerujemo i živimo.
Pogledajmo to na današnjem primjeru. Isus prolazeći ugleda slijepa od rođenja. Za njegove učenike tjelesni je nedostatak Božja kazna za grijehe. To je uobičajeni starozavjetni stav. Isus nas ovom prilikom podučava pravu istinu. Nije bolest kazna, nego prilika da se očituju djela Božja. Isus je Božji poslanik koji nam je došao objaviti pravu sliku Boga u kojeg vjerujemo. Preko njega i njegova djelovanja mi ga upoznajemo. Naš je Bog onaj koji čovjeka ljubi, koji čovjeku prilazi, koji ga ozdravlja od njegove bolesti. U prvom redu to je bolest nevjere, bolest grijeha, a zatim su tu i ostala ozdravljenja. No ona nisu Isusov cilj. Nije cilj da čovjek bude zdrav fizički, nego duhovno. Koliko ima fizički zdravih, a slijepi su i kljasti za Boga? I s druge strne, koliko ima teško bolesnih koji su najzdraviji duhom?
Isus pljune na zemlju te od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči i posla ga da se opere. I ovaj čini tako i vraća se gledajući. Kod onih koji ga poznaju javlja se nevjerica, nije to on nego je njemu sličan. Farizeji moraju presuditi o čemu je riječ. Farizejima nije stalo do slijepca, ne raduju se i ne slave Boga zbog onoga što se dogodilo. Slijepac im je prilika da Isusa optuže za nepoštivanje subote. U očitom znaku Božjeg djelovanja – slijepac od rođenja vidi – ne zaključuju da je Isus nešto posebno, da je uistinu Božji poslanik, nego zaključuju, zbog nepoštivanja subote upravo suprotno: Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu. Između njih nastaje podvojenost. Jasno im je da ne može običan čovjek činiti takva djela, ali njihovo im okorjelo srce ne dozvoljava da vide dublje, da progledaju. Kolika može biti ljudska sljepoća pored zdravih očiju!? Koliko kriva pobožnost i kriva slika Boga može biti zapreka da se vidi Bog na djelu, da ga se doživi?
Budući da se ne mogu usuglasiti, pitaju samog ozdravljenog. Ni to im ne pomaže. Zovu ga kao onog koji je ozdravio, a ne vjeruju u njegovo ozdravljenje. Sada zovu roditelje da im i oni posvjedoče, pa ponovo pitaju ozdravljenog. Prava komedija. Shvatio je to i ozdravljeni slijepac pa ih ironično pita: Da ne kanite i vi postati njegovim učenicima? Očito je to razbjesnilo farizeje. No nije se dao ni ovaj pokolebati nego vrlo suvereno odgovara: „Pa to i jest čudnovato da vi ne znate odakle je, a meni je otvorio oči.“ I sada slijedi svjedočanstvo i pouka jednog prosjaka, slijepog od rođenja. „Kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao činiti ništa!“ Sad bijes doživljava svoj vrhunac: „Sav si se u grijesima rodio i ti nas da učiš!“ Krajnja zaslijepljenost.
Konačno prizor završava ponovnim susretom s Isusom. Nakon što je dao svjedočanstvo pred farizejima, Isus ga pita o njegovoj vjeri. Vjeruješ li u onoga kojeg vidiš, koji govori s tobom. Vjerujem! I baci se ničice preda nj. Progledati znači vidjeti Isusa. U tome se sastoji pravo ozdravljenje ovoga čovjeka, povjerovao je u Isusa. To je pravo zdravlje i svakoga od nas. Kad povjerujemo i prihvatimo Isusa. Kad počnemo svijet i Boga gledati njegovim očima, onda smo ozdravili. To nam poručuje i današnje prvo čitanje. Čovjek Božji, Samuel ide u potragu za novim kraljem, pomazanikom. Gleda sedam Jišajevih sinova i ne vidi, gleda na njihovu vanjštinu. Zaslijepljen je njihovim izgledom, a Bog na to ne gleda. Bog gleda na srce. Ipak uočavamo veliku razliku između Samuela i farizeja. Samuel je otvoren za osluškivanje glasa Božjega, a farizeji to nisu. Ivan će kasnije nakon što završe sva znamenja zaključiti: „Iako je Isus pred njima učinio tolika znamenja, oni ne povjerovaše u njega. Jer više im je bilo do slave ljudske, nego do slave Božje.“ To je tragedija ljudskoga života, ne vidjeti i ne upoznati Boga. Molimo danas da nam Bog otvori oči, da progledamo, da povjerujemo. Da izađemo iz tame na svjetlo. Da u Božjem svjetlu gledamo sebe i svijet oko sebe. Tek tada stvari vidimo pravo, onakve kakve jesu. Tada nas ne može zavarati vanjski izgled, ni lažna obećanja. Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist, poziva nas danas sv. Pavao. Korizma je najbolje vrijeme da se trgnemo. Pola je već iza nas, pola je pred nama. Još nije kasno za buđenje naše vjere ako je zadrijemala.