Uz liturgijska čitanja svetkovine Navještenja razmišlja p. Danijel Koraca

Tri puta na dan zvone zvona naših crkava da pozdrave veliko otajstvo našega spasenja. Tri puta pozdravljaju našu nebesku Majku Mariju koja je bila spremna prihvatiti Božju Riječ. Tri puta na dan u molitvi anđeoskog pozdravljenja ponavljamo ovo evanđelje koje nam liturgija danas stavlja na razmatranje. Nekoliko ga puta kroz godinu čitamo, gotovo uvijek u vezi s Gospinim blagdanima. Dobro ga je ponavljati jer je ono temelj, početak ostvarivanja velikog Božjeg djela našega spasenja. Početak konačne i savršene suradnje između Stvoritelja i stvorenja. Božja riječ je konačno našla plodno tlo u jednoj skromnoj nazaretskoj djevojci, koja je bila zaručena s Josipom. Ta djevojka si je željela najnormalniji život, poput ostalih u njezinu kraju. No, Bog je za nju imao druge planove. Ponudio joj je suradnju i ona je pristala. Marija je slika našeg odnosa s Gospodinom, ona je svojim životom pokazala da je moguće živjeti po Božjem, da je moguće slijediti njegovu volju. Ona nam svjedoči da ta suradnja ponekad znači i bol, tugu, napuštenost, ali u svom završetku ima proslavu. Upravo se u ovom kratkom ulomku Lukina evanđelja ocrtava ono na što smo mi kao vjernici pozvani. Pozvani smo čuti Božju riječ, prihvatiti ju i životom slijediti. Pozvani smo da vjerom u svom srcu začnemo Isusa Krista. Da se on u nama nastani, postane tijelom. Povijesni Isus Krist kojeg je Marija po Duhu Svetom začela i na svijet donijela, danas nema drugog fizičkog tijela nego nas. Mi smo danas njegove ruke, njegove noge, njegove oči, njegova usta. Po nama i našem životu on je prisutan u ovome svijetu i djeluje u njemu. Odnosno, ako ne živimo dosljedno svoju vjeru, nije prisutan.
Nije mala naša odgovornost u ovome svijetu. Presveto Trojstvo je odlučilo ovaj i ovakav svijet, ovog i ovakvog čovjeka spasiti. Kristovo utjelovljenje nas obvezuje na odgovornost i prema materijalnom svijetu u kojem živimo. Oduvijek je postojala napetost između duha i materije. Pa i u samim počecima kršćanstva bilo je zastranjenja koja su odbacivala materiju i materijalni svijet kao nešto zlo, dijaboličko. Čitamo u poslanici sv. Ivana: „svaki duh koji ispovijeda da je Isus Krist došao u tijelu, od Boga je. A nijedan duh koji ne ispovijeda takva Isusa, nije od Boga: on je Antikristov“. U Isusu Kristu duh se ujedinjuje s materijom, vječno s prolaznim, neizmjerno s ograničenim, božansko s ljudskim. Prestaje razdijeljenost između neba i zemlje. Krist ulazeći u svijet povezuje te dvije sfere vršeći volju svoga nebeskoga Oca, čitamo danas u poslanici Hebrejima. Ni žrtve ni prinosi, nego slušanje Božje volje. Svatko od nas je pozvan tražiti što je volja Božja za njega osobno. Gdje Bog želi da ja budem i na koji način da ga svojim životom proslavljam.
Kada čitamo ovaj evanđeoski izvještaj navještenja uvijek nam kao podloga stoji izvještaj stvaranja, odnosno čitava povijest ljudskoga roda, povijest spasenja. Već u tom izvještaju čitamo kako Bog govori da uspostavlja neprijateljstvo između žene i zmije, između ženina roda i zmijina roda. Crkva od svojih početaka već u tim recima gleda Mariju, ženu novoga doba, Majku novoga čovječanstva, novu Evu kako stoji nasuprot zmiji, sotoni. Ženin rod je Krist Gospodin koji svojom mukom i smrću zmiji satire glavu. Vjerojatno smo često puta vidjeli prikaz Marije, a pod njezinim nogama zmiju. Njezina poslušnost, njezina raspoloživost za suradnju u Božjem djelu spasenja, uništava onaj đavolski: neću ti služiti, ne želim biti tvoj suradnik, nego suparnik.
Iz Marijinog dijaloga s anđelom i njezinih riječi zapravo vidimo što znači biti zrela osoba, imati ispravnu sliku o sebi. Evo službenice Gospodnje – da Marija ima pitanja, nije joj sve posve jasno – ali je službenica Gospodnja. Ona je svjesna svoga položaja, svjesna je da je smisao ljudskoga života biti u službi Božjoj, slijediti njegovu volju, pa i onda kada mi nije posve jasna i onda kada izokreće sve moje planove, sva moja nadanja. Za takav svoj stav dobila je i pohvalu svoga Sina. Prisjetimo se onoga događaja kad žena iz mnoštva viče: "Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao!" A Isus odgovara: "Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!" Tko je to učinio bolje od njegove vlastite majke. U tom odgovoru, koji nam se može činiti i grubim prema Mariji, Isus nam otkriva u čemu se sastoji njezina veličina. Ona je velika zbog toga što je poslušala Božju riječ, što se otvorila njegovoj Riječi i primila je u svoje srce, a potom i u svoju utrobu. Reći će sv. pisci da je Marija najprije začela vjerom, a potom tijelom. To je Marijina veličina. Toj se Marijinoj odlici divimo, ne da bi ona za nas bila božica, nadnaravnih mogućnosti, nego jedna od nas koja je dozvolila da Bog posve djeluje u njezinom životu. Zato je ona naš uzor koji želimo nasljedovati i naša moćna zagovornica pred prijestoljem Božjim.