Povijest i život Hrvata u Gradišću

Prije osamdeset godina, točnije 12. veljače 1931. godine, diljem svijeta se prvi put, zahvaljujući Vatikanskoj radio postaji, pronio glas pape Pija XI., a hrvatski je program 2007. godine obilježio 65. obljetnicu neprekidnog emitiranja. Današnjim se danom naš program obogaćuje novim prilogom, nadamo se ugodnim i na zadovoljstvo naših slušatelja, naime prvi put u našoj emisiji o povijesti gradišćanskih Hrvata na gradišćanskom govori pater Štefan Vukić:
Hvaljen budi Jezuš Kristuš!
Ov kršćanski pozdrav upućujem Vam, dragi slušatelji hrvatskoga programa Radio
Vatikana po prvi put iz Gradišća - Željezanske biškupije u Austriji.
Značajan je ovo hipac, ar se po prvi put čuje prinos na gradišćansko-hrvatskom jeziku putem odašiljača Svete Stolice. Iskreno hvalim ravnateljstvu Radio Vatikana, da je ravno u 80. ljetu svojega postojanja u hrvatski program primilo i nas Gradišćanske Hrvate, ter od srca čestitam za znamenitu obljetnicu.
Jedan iako mali narod smo i mi, Gradišćanski Hrvati, mnogim sigurno poznati, drugim nepoznati. Dopustite zato, da Vam danas kratko predstavim ovu malu, ali živu granu na stablu hrvatskoga naroda.
Preoci Gradišćanskih Hrvatov ostavili su pred oko 500 ljeti u glavnom zbog napadanja Turkov svoju domovinu. Po Krbavskoj bitki 1493. postalo je iseljavanje sve masovnije ter je u nekoliko valov došlo kih 200.000 Hrvatov u Zapadnu Ugarsku, Dolnju Austriju, Slovačku i Moravsku, kade su do 1561. ljeta utemeljili i naselili oko 200 sel. Većina njih živila je pred iseljenjem u zapadnoj Slavoniji i Bosni, Sjevernoj Dalmaciji, jednom dijelu hrvatskoga Primorja ter u pokrajini Like i Kupe. U pusti seli austrijanskoga carstva našli su novu domovinu. Iseljenike pratili su njihovi dušobrižniki, pred svim oci franjevci.
Danas živimo mi, njihovi potomci, Gradišćanski Hrvati, na području trih držav: u Austriji, u Ugarskoj i u Slovačkoj. Gradišćanski Hrvati, kroz stoljeća odvojeni od matične zemlje, očuvali su u glavnom svoje predano jezično jerbinstvo ter je prilagodili novomu životnomu prostoru. Važan potpor bila im je uvijek Katoličanska Crikva.
Najveći broj Gradišćanskih Hrvatov živi u Željezanskoj biškupiji u Austriji, u Ugarskoj u biškupija Jura i Sambotel a u Slovačkoj u Požonskoj nadbiškupiji. U ovi četiri biškupija je oko 50 far, kade se u crikvi upotribljava gradišćansko-hrvatski jezik.
Dušobrižničtvo posebno za Gradišćanske Hrvate postoji i u velegradi. Od 172 far Željezanske biškupije je 36 hrvatskih ili dvojezičnih ter dušobrižničtvo kod Gradišćanskih Hrvatov u Beču. U pastoralnoj skrbi vidu se i hrvatske fare Požonske nadbiškupije (4) u Slovačkoj kot i Jurske (6) i Sambotelske biškupije (4) u Ugarskoj.
Crikva je kroz stoljeća opazila i uvijek ispunjivala svoju odgovornost za Gradišćanske Hrvate kot učiteljica, čuvarica i pomagačica vjere, materinskoga jezika i kulture. Svećeniki i redovniki bili su prvi i najznamenitiji pisci, kulturni pokretači i osnovatelji društav. Po veliki promjena po Prvom svitskom boju, kada je Gradišće došlo k Austriji ter je postavna Apoštolska administratura Gradišće, počelo se je i izgradjivati dušobrižničtvo kod Gradišćanskih Hrvatov kot institucija.
Crikveno ravnateljstvo trsilo se je, odgovoriti potriboćam hrvatskih vjernikov izdavanjem duhovnih spisov, liturgijskih knjig i pastoralnih podlogov. Po Drugom svitskom boju počelo se je izdavanje hrvatske crikvene novine “Glasnik”, ki ravno sada 65 ljet neprekidno izlazi svaki tajedan. “Glasnik” je najvažnije crikveno sredstvo masovne komunikacije Gradišćanskih Hrvatov, ko im posreduje vjeru na materinskom jeziku, jača vezu unutar narodne grupe u Austriji, Ugarskoj i Slovačkoj i gaji kontakt sa “starom domovinom” Hrvatskom. Za vrime komunizma bio je “Glasnik” osebujna veza gradišćansko-hrvatskih vjernikov prik granic, kot i s Crikvom u Hrvatskoj.
S uspostavljanjem Željezanske biškupije 1960. počela je i intenzivna dob izgradnje i
razvitka dušobrižničtva odnosno institucionaliziranje dušobrižničtva kod Gradišćanskih Hrvatov. Prvi željezanski biškup ddr. Štefan László, sam Gradišćanski Hrvat, uvijek se je skrbio, obdržati “jedinstvo u raznolikosti”, ohrabrivajući njemu povjereni narod, “ljubiti vlašće a cijeniti tudje”. Uspostavio je Hrvatsku sekciju u Pastoralnom uredu, ka je nadležna za dušobrižničke posle hrvatskoga naroda. Najveća zasluga je, da je dostignuo kod nadležne rimske Kongregacije priznanje gradišćansko-hrvatskoga jezika liturgijskim jezikom.
Važno mjesto u žitku Gradišćanskih Hrvatov imala su kroz stoljeća svakoljetna skupna shodišća i u pogledu obdržanja jezika i očuvanja kulture. Prošlo 2010. ljeto slavila je Željezanska biškupija 50 ljet svojega utemeljenja. Poseban dar u ovom jubilarnom ljetu bilo je imenovanje novoga trećega natpastira, gradišćanskohrvatskoga svećenika monsinjora doktora Egidija Živkovića, ki je do imenovanja vršio jedanaest ljet službu generalnoga tajnika Austrijanske biškupske konferencije uz ravnanje Hrvatske sekcije i uredničtva “Glasnika”. Na dan svojega zaredjenja 25. septembra 2010. imenovao je naš novi natpastir prvoga biškupskoga vikara za dušobrižničke posle Gradišćanskih Hrvatov u Željezanskoj biškupiji.
Naš hrvatski narod doživljava danas veliko izazivanje, ar je slabo posredovanje materinskoga jezika odnosno velika asimilacija, napreduje sekularizacije a tim povezano slabi vjera u narodu, bolno manjkaju svećenička zvanja.
Neka Kraljica Hrvatov sprohadja naš gradišćansko-hrvatski narod, našu Željezansku biškupiju i sve nas na putu ovoga novoga sto- i tisućljeća, da kot narod opstanemo i napredujemo ter očuvamo našu vjeru i vjernost Petrovomu nasljedniku - to želji uoči svetka Nazvišćenja Gospodinovoga Vaš p. Štefan Vukić iz Gradišća s kršćanskim pozdravom Hvaljen budi Jezuš Kristuš - Laudetur Jesus Christus!