Uz liturgijska čitanja 2. korizmene nedjelje razmišlja pater Sebastian Šujević
Život je hod prema cilju. Svatko u svom srcu nosi težnje, planove i ideale, doduše,
ponekad nejasne. Da bismo ih mogli slijediti i ostvarivati traži se određena jasnoća,
nečija značajna prisutnost, poneki znak koji bi nas usmjerio, nekakav bljesak svjetlosti
koji bi nam razbistrio ono što se tek nazire. Korizma je putovanje k Uskrsu, vrhuncu
liturgijske godine i posljednjem smislu svakog našeg izbora. Hod je dug i nije uvijek
lagodan, iako uvijek protkan nadom. Kršćanski je život obilježen kušnjom i Bog nam
se može činiti dalek i odsutan. Božja šutnja može dovesti do naše izgubljenosti i
nesigurnosti. Ali, onaj koji se odlučio za Boga pouzdaje se u njega i zna da mu život
ima osiguran pozitivan ishod. U Kristovom preobraženju, Crkva uviđa i svoj smisao
i usmjerenje vlastitog ostvarenja: slavu uskrsnuća, nezaobilazno povezanu s skandalom
križa. Preobraženje se događa u kritičnom trenutku životnog puta Isusa i učenika.
Pozvani nasljedovati Učitelja, živjeti blisko zajedništvo s njime, učenici se muče
s jasnoćom prepoznati otajstvo njegove osobe. Nesigurnost i nerazumijevanje neprestano
se pojavljuju i postaju sablazan kada Isus započinje otvoreno naviještati svoju muku.
Perspektiva nasilne smrti, odbijanja i neuspjeha čine se nerazumni i nespojivi s njihovim
očekivanjima. Iako Isus u svojim navještajima spaja smrt s uskrsnućem, naučavanje
ostaje neučinkovito prije Uskrsa i Duhova. On tada preuzima inicijativu i nudi trima
učenicima privilegij da za trenutak dožive blistavu slavu njegove osobe i ušće njegova
puta. Znakovi koji prate ovaj pred – Uskrs (svjetlost, oblak, glas) uobičajeni
su za Božje pojavke. Otac pokazuje u Isusu Sina svog „ljubljenog“, Slugu spremnog
ispuniti njegovu volju, određenog za žrtvu i za slavu. Oblak je znak Duha koji pokazuje
u Isusu mjesto božanske prisutnosti. Važan je glas koji odzvanja poput neodgodivog
poziva: „Slušajte ga“. Slušati znači primiti osobu Krista, biti poslušni njegovoj
Riječi, jednom riječju – slijediti ga. Kršćanski život je zadaća nasljedovanja Krista
na putu križa, kako bi dostigli svjetlost i slavu: ukazao je svojim apostolima kako
se samo „po muci i smrti stiže k slavi uskrsnuća“. Po krštenju Bog nas je pozvao
svetim pozivom (drugo čitanje) i dao nam je na dar početak i sjeme slave. To znači
da naš život ima točno usmjerenje, i onda kada nam se čini da križ istiskuje svaki
tračak svjetlosti. Teško nam je vjerovati, kao i apostolima, kada nam se čini
da Bog ne ispunjava naša očekivanja niti odgovara na naše upite. Poziv Abrahama
primjer je uspješnog odgovora na Božji prijedlog. Prethodna povijest nam opisala razarajuće
učinke grijeha: nered, smrt, nestanak naroda... Osuđena povijest, bez naznaka mogućeg
otkupljenja. Ali Bog ponovno preuzima inicijativu i ulazi u čovjekov život kako bi
povijest promijenila smjer. Božji zahtjev je radikalan. Za starog čovjeka Abrama predstavlja
skoro nemoguć pothvat: iščupati vlastito životno korijenje napuštajući svoju zemlju,
svoj narod, kulturu i vlastite privrženosti. Abram niti se opire, niti prigovara.
Njegov odgovor u vjeri sadržan je u jednostavnom „zaputi se“. Napušta sigurnu sadašnjost
za nesigurnu budućnost, prepuštajući se obećanju. U tom neuvjetovanom povjerenju Božjoj
riječi leži korijenit obrat smjera nasuprot Adamovoj sumnji i nepovjerenju. Prokletstvo
postaje blagoslov za sve narode (prvo čitanje). Što li je naš sveti poziv doli
tako pouzdati se u Boga? Abraham i Krist kročili su takvim raspoloženjem duše, pokazujući
na cilj kojem vodi plan Božji. Ono što san straši je patnja, tama križa, gotovo nerješiva
enigma povijesti uzročnice smrti, koja, čini nam se povremeno, prevladava nad životom. „Ustanite,
ne bojte se!“ (evanđelje). Krist ohrabruje svoje učenike svakog vremena da prime s
vjerom i nadom plan Božji. Nakon noći,On osigurava svjetlost novog dana.