Uz liturgijska čitanja blagdana svetoga Josipa razmišlja pater Sebastian Šujević

S razlogom nas današnja liturgija poziva prekinuti korizmenu šutnju i zapjevati slavu, pošto nas današnja svetkovina nadahnjuje da s vedrinom u srcu razmišljamo o liku onog koji je bio izabran biti otac Gospodinu.
Ne možemo ne razmišljati o svim očevima obitelji, o njihovoj prisutnosti, žrtvi na poslu, stalnoj brizi, pa i prigovorima, upozorenjima, nedopuštanjima kojima izgrađuju obiteljski život, pogotovo kada znamo da im je pri srcu, prije svega, materijalna i duhovna dobrobit vlastite djece...
Što otac ne bi napravio za budućnost svoje djece? Žrtvuje se, bori se, prolazi mnoge poteškoće i peripetije kako bi djeca mogla rasti u miru, da im ništa ne prifali.
Također, ne možemo ne uzeti u obzir bolne osjećaje s kojima se moraju susresti djeca koja su izgubila vlastite očeve u ranoj dobi, ili djeca koja nikad nisu upoznala svog oca...
Unatoč svim tim iskustvima, znakovima bolesti našeg društva, otac je uvijek otac. Nije ga previše briga kako se odnose prema njemu, niti što će sutra njegova djeca misliti o njemu, već ono što mu je na pameti jest dobrobit djece kojoj je dao život.
Zbog toga je ljudsko očinstvo jasan izraz Božjeg očinstva: ne možemo nemati dokaza Božje ljubavi prema nama kada ona postaje stvarna po mnogim očevima obitelji i zaključiti da je „prvi“ naš otac sam Bog. Uostalom, Isus nas je naučio da ga zovemo „Abbà“ – dragi Oče, jezikom povjerenja koji nadilazi očekivanja onog vremena.
Sveto pismo nam podastire Tobitinu očinsku brigu kada svom sinu Tobiji daje plemenitu oporuku da poštuje Gospodina i ljubi bližnjega (Tob 4), dok parabola o „izgubljenom sinu“ naglašava strpljivost očinske ljubavi prema uneređenom sinu koji se ipak vraća kući nakon što je u razvratu prokockao imetak. Sve nam se te slike nude kako bi nam približile stvarnost Božje ljubavi prema nama očitovanu kroz ljubav i brigu roditelja.
Što onda reći o Isusu, koji je u prvom licu iskusio ljubav Boga Oca u liku Josipa, skromnog drvodjelje i radnika?
Sigurno je s ocem dijelio sve životne radničke brige, i kritične trenutke, i buduća nadanja, i sadašnje teškoće, a zasigurno je iskoristio savjete tog svetog poniznog drvodjelje.
Tradicija ga opisuje kao „tihog radnika“, tipično obilježje onog koji u svojim aktivnostima isključivo cilja na dobrobit bližnjeg i zbog toga se ne izlaže previše javnosti, izbjegavajući ispraznu slavu i služeći drugima bez nepotrebnih razgovora.
Evanđelja nam ga predstavljaju osjetljivog na Božju volju, očito kada bezrezervno prihvaća Mariju, svjestan da je dijete koje nosi u utrobi dar Duha Svetoga, ili kada s Marijom i Isusom odlazi u stranu zemlju kako bi pobjegao Herodu. To su bile godine obilježene žrtvom, kada je trebalo živjeti u uvjetima drugog, egipatskog naroda, koji je zanemarivo Boga a klanjao se drugim božanstvima, nemati ništa svoje, živeći u neizvjesnosti. Ali, Josip djeluje uvijek za dobrobit svog sina, za kojeg zna da je Sin Božji.
Ili opet kad je Marija imala roditi, a nigdje konačišta, prepušteni takoreći pukoj sreći hladne štalice.
Sv. Josip je, doista, vrlo aktualan lik za generacije našeg vremena koje traže kriterije ljudskih odnosa za ispravan obiteljski suživot: razgovor, uzajamno razumijevanje, dijeliti radosti i poteškoće – stvarati prilike za to, zajedničko vrednovanje, roditelji i djeca.
Posvijestimo si snagu ovog mističnog sveca, zaštitnika naše domovine još od 1687, i uključimo u svoju zagovornu molitvu sve naše roditelje, braću i sestre, sve naše obitelji i sugrađane.