Uz liturgijska čitanja prve korizmene nedjelje razmišlja pater Sebastian Sujevic

Ova prva nedjelja „ciklusa krštenja“ slavi Kristovu pobjedu nad zlim i njegov vjeran „da“ volji Očevoj. Isusa, kojeg Otac na krštenju na Jordanu naziva ljubljenim Sinom, Duh odmah vodi u pustinju kako bi bio kušan.
Događaj zbunjuje zbog određenog milosrđa koje očituje u kušnji nered i ukazuje u Isusovom zemaljskom životu na slavu Sina Božjega. Radi se o ključnom događaju koji predstavlja potpunu ljudsku narav u kojoj Isus živi odnos s Ocem. To su prvi pokazatelji kušnje koja će biti prisutna u čitavom Isusovom životu s vrhuncem u križu. Od krštenja na Jordanu do krštenja na križu otvara se i razrješava hod vjernosti primljenom pozivu.
Trostruka đavolska podvala: „Ako si Sin Božji...“ suprotnost je Očevoj objavi s Jordana. Kušnja, dakle, smjera na srž Isusovog sinovstva. Da je Isus preskočio „siromašno“ ljudsko stanje i krenuo „prečacem“ do lagodnog uspjeha, ne bi bio niti istinski čovjek, niti istinski Sin Božji. Na koncu, to je kušnja svakog čovjeka, i kršćanin se mora razračunati sa sličnom stvarnošću koja tako postaje mjesto kušnje njegove vjere i sinovstva.
Drama se događa u pustinji, uobičajenom mjestu kušnje i intimnosti s Bogom. U pustinji je Izraelski narod kušan i pobijeđen. Na istom mjestu Krist, kao novi Izrael, pobjeđuje Sotonu. Napasnik, profinjenom vještinom, predočuje Kristu priviđenje lakog mesijanizma: vlast, moć, prestiž, bogatstvo. Kristov izbor je jasan, nepogrešiv. Trostrukim: „Pisano je...“ pokazuje kako njegov život teče pod sjenom božanske Riječi. Njegova je hrana volja Očeva: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj Riječi što izlazi iz Božjih usta.“ Središnja misao današnje liturgije, usmjerava nas na jedini izbor koji promiče i sazdaje čovjeka u njegovoj slobodi. Druga je mogućnost neovisnost o Bogu, nepovjerenje, lažna pretpostavka samopostizanja vlastite punine (prvo čitanje).
Gospodnje smjernice, Adam ne tumači kao dar i sigurnost života, već po đavolskoj smicalici, kao Božje skrivanje svojih božanskih povlastica. Greška u vrednovanju ostvaruje trenutno razarajući učinak: osjećaj srama ukazuje na disharmoniju, čovjekov rascjep u sebi samom – ne može gledati vlastitu stvarnost bistrim i nevinim očima.
Nestankom iluzije otkriva se istina ponosnog i grešnog čovjeka. Niječni čovjekov izbor ne može nego voditi u smrt. Krist svojim potvrdnim odgovorom Očevom planu, postaje novi Adam koji ispravlja poraz pretrpljen od prvog čovjeka (drugo čitanje) i započinje novi čovjekov život.
Korizma je vrijeme kad želimo probuditi živo sjećanje našeg krštenja. To podrazumijeva sve jasniju svjesnost božanskog poziva – biti sinovi i kćeri nebeskog Oca. No, nitko od nas nije primio savršenu vjernost. Naša kratkovidnost je sklona uveličavanju stvari, naše su želje potaknute sugestijama koje iskrivljuju stvarnost; idoli se neprestano nameću kao čovjekova punina i ostvarenje. Imati, moć, vrijediti namećući svoju logiku potiču zatvaranje, razočaranje, prazninu, sukobe. Ljudska povijest svjedoči razarajuću moć ovosvjetskih idola, lažnih bogova. Gledajući naš uži životni krug i sam naš život, svjedoci smo učinaka uzrokovanih žeđu za novcem, ambicijama i moću: nepravda, laž, mržnja, nasilje, nerazumijevanje.
Vjernik, poput Krista, prepuštajući se Božjoj Riječi, svjedoči i potvrđuje bogatstvo svog izbora. Njegov jedini Gospodin je Bog i njemu jedinom se poput sina klanja. Izabrati Boga sigurno nije ugodno i sukob nas može strašiti, ali Kristova pobjeda obilno dariva optimizmom onog koji Mu je privržen.