Predstavljen dokumnet 'Smjernice' za sljedeću Biskupsku sinodu
Prikladan odgovor znakovima vremena, promicanje kulture utemeljene na evanđelju, nova
je evangelizacija opisana u Smjernicama (Lineamenta) za trinaestu opću skupštinu Biskupske
sinode, predstavljenima danas u Tiskovnome uredu Svete Stolice. „Nova evangelizacija
za prenošenje kršćanske vjere“ tema je redovne opće skupštine Biskupske sinode koja
će se u Vatikanu održavati od 7. do 28. listopada 2012. godine. Dokument je tiskan
na latinskom, talijanskom, engleskom, francuskom, njemačkom, španjolskom, portugalskom
i poljskom jeziku, a predstavili su ga glavni tajnik Biskupske sinode nadbiskup Nikola
Eterović i dotajnik msgr. Fortunato Frezza. Osim uvoda i zaključka, dokument je podijeljen
u tri poglavlja, a pripremilo ga je glavno tajništvo na čelu s nadbiskupom Eterovićem
i redovno vijeće Sinode. Dokument je odaslan biskupima Istočnih katoličkih crkvi
posebnoga prava (sui juris), Biskupskim konferencijama, dikasterijima Rimske kurije
i Uniji redovničkih vrhovnih poglavara. U dokumentu su priloženi detaljni upiti na
koje do 1. studenoga imaju odgovoriti sudionici na sljedećoj Biskupskoj sinodi. Nakon
pomnog proučavanja ti će odgovori postati sastavni dio Radnog dokumenta (Instrumentum
laboris) o kojem će sudionici raspravljati na XIII. redovnoj skupštini Biskupske sinode.
Smjernice naročito ističu važnost „predvorja naroda“ (cortile dei gentili), te potrebu
hitnog odgoja kao i obvezu svakog kršćanina da naviješta Božju riječ. Papa je
Ivan Pavao II. počeo rabiti pojam „nova evangelizacija“ tijekom apostolskog putovanja
u Poljsku 1979. godine. Nova je evangelizacija odgovor Crkve na potrebe današnjih
ljudi i naroda, na novu kulturu u kojoj se izražava naš identitet, traženje je novih
putova, načina i očitovanja za prenošenje evanđeoske radosti, ona je dakle sredstvo
kojim Crkva odgovara na izazove ubrzanog svijeta – istaknuto je u smjernicama. Nova
se evangelizacija odnosi na sve koji su se udaljili od Crkve u zemljama s kršćanskim
korijenima kao i na zemlje gdje kršćani, premda su kršteni, nisu sasvim prionuli uz
evanđelje da može preobraziti život i društvo. Moderno doba, bogato promjenama, pogoduje
gubljenju vjerskih uporišta, a čovjeka usmjerava na sadašnjost i privremenost, otežava
slušanje i prijenos vrednota. Na kršćane se u tom kontekstu gleda s nepovjerenjem
i množe se kritički pogledi na Crkvu, a i kršćani su pozvani – stoji u dokumentu –
na samokritiku da otkriju i oslobode se od tragova straha, umora i zbunjenosti. No
Crkva se ne predaje, ne zatvara se u se: postoji zato da evangelizira a svjesna svoga
misionarskog identiteta iznalazi nove putove razbora, prihvaća nove odgovornosti i
nove snage za radosno naviještanje evanđelja. A onima koji u novoj evangelizaciji
vide prozelitizam, odgovara „predvorjem naroda“, odnosno molitvenim prostorom za sve
narode, u kojem svi ljudi mogu sresti Boga, čak i ako ga ne poznaju. Ne trebaju se
dakle bojati ateisti ni agnostici – istaknuto je u Smjernicama – jer ih nova evangelizacija
ne želi pretvoriti u predmet poslanja, nego želi budnim čuvati njihovo traženje Boga.
Temeljan je dakle dijalog s nevjernicima kao i s drugim religijama – stoji u dokumentu. Taj
se dijalog u prvom redu odnosi na kulturu koja sekularizaciju prikazuje kao oslobađanje
od odnosa s transcendencijom. Ishod takvog shvaćanja jest upitnost odnosa između muškarca
i žene, te smisla života i smrti, nadmoć kulture slike, površnosti i egocentrizma
kao i množenje sekta i pojava fundamentalizma koji nasilje pa čak i terorizam opravdavaju
religijom, čineći „tešku zloporabu“. Druga pak pozornica toga dijaloga ima društveno
obilježje, a glavni su protagonisti selioci i globalizacija. Sadašnje je pak ozračje
„nestalno“ – stoji u Smjernicama – prevladavaju miješanja i trganje veza, vrednota
i zemljopisnih granica, što utječe i na društvenu komunikaciju, treće je pak polje
dijaloga. S jedne strane medijska i digitalna kultura omogućuju informiranost svih,
a s druge povećava egocentrizam, umanjuje sabranost, udaljuje od etičke i političke
dimenzije života, čineći da prevlada ono što je kratkotrajno i neposredno. U smjernicama
se također govori o još tri dijaloška područja: ekonomija, znanost i politika. Osnovno
je iznalaženje pravila za globalno tržište koja će štititi pravedan suživot, a upozoreno
je da se znanstveno i tehnološko istraživanje ne može smatrati novom religijom blagostanja
i dara. Što se pak politike tiče, kriza komunističke ideologije i stupanje na svjetsku
pozornicu islamskog i azijskog svijeta stvaraju nove mogućnosti ali i nove opasnosti.
Mir, razvoj, dijalog, zaštita ljudskih prava, očuvanje stvorenoga, sve to dakle valja
prosvijetliti evanđeoskim svjetlom – istaknuto je u dokumentu. Što kršćani dakle
imaju činiti? Biti misionari, nositelji nade i biti samokritični; životom svjedočiti
evanđelje, biti ujedinjeni u naviještanju Božje riječi, prihvaćajući izazov sučeljavanja
s borbenim ateizmom ili krajnjom sekularizacijom – ističe dokument navodeći „sredstva“
za taj zahtijevan pothvat; a to su u prvome redu mladi, te crkveni pokreti, redovnici,
međureligijski dijalog i dijalog s istočnim crkvama koje hrabro i s nadom odgovaraju
na progone i nesnošljivost, bivajući tako uporišna točka – stoji u dokumentu. Dokument
tvrdi da naviještanje evanđelja nije širenje nekog političkog programa ili nabrajanje
moralnih propisa, nego je naviještanje Osobe, odnosno utjelovljenoga Krista. Stoga,
prije svega treba živjeti evanđelje da ga se može naviještati, jer se ne može naviještati
nešto ako se to ne živi i u što se ne vjeruje. Crkva i kršćani postoje zato da naviještaju
evanđelje – stoji u dokumentu koji navodi kritične točke suvremenoga kršćanstva, a
to su pomanjkanje svećenika, ne suosjećanje, samoća kateheta, ali i nevjernost, skandali
i krivnje crkvenih zajednica koje valja odstranjivati pokorom i čišćenjem kako bi
se rodili plodovi prikladni našem vremenu, odnosno obitelji otvorene prema životu,
zajednice sposobne za ekumenski i međuvjerski dijalog, pothvati za novu socijalnu
pravednost i solidarnost te nova duhovna zvanja. U okviru kršćanske inicijacije
dokument potvrđuje vezu između sakramenata Krštenja, Potvrde i Euharistije, te važnost
da se vjeronauk ne obavlja samo u školama; poučavanje u vjeri glavna je zadaća Crkve,
naročito danas kada se osjeća „hitnost odgoja“. Relativizam, koji se nameće kao novo
„vjerovanje“, oduzima snagu istini prikazujući je „autoritarnom“, a svodi odgoj na
prenošenje praktičnih vještina. Kršćani ne smiju zaboraviti da odgoj znači oblikovati
cjelovitu osobu, prenijeti joj temeljne vrednote života i ispravno ponašanje. Crkava
dakle može ponuditi odgoju svoj vrijedan prinos, zahvaljujući i svojoj tradiciji –
istaknuto je u smjernicama, napominjući da nova evangelizacija nije dodatni teret,
nego je „lijek da se vrati radost stvarnostima koje su naši strahovi zatočili“.