Čitajući novine i portale što domaće što inozemne stječe se dojam da postoje goleme
nedoumice i međunarodne ali i naše domaće javnosti. Ubojstvo kršćanskog ministra u
pakistanskoj vladi jednostavno izaziva zgražanje. I ništa više. I događaji u Libiji
također. Svijet ne zna što bi učinio: bi li uveo sankcije Gadafiju ili ne. A posebna
su priča izbjeglice koje se množe u Italiji kao najbližoj zemlji. Ni tu nema jednoglasja
u velikih ovoga svijeta. Svi će se naime pokazivati velikim humanistima, ali da se
pomakne samo jedan prst u tom pravcu, to već stvara probleme. Hrvatsku se tapša po
ramenima, tepa joj se zbog nekih uspjeha u pripravi na ulazak u Europu, a zapravo
prema njoj postupaju kao s nedoraslim djetetom koje je sretno što mu se netko od nazovi
velikih nasmiješi. Očito je da nas žele ostaviti pred vratima. Ne bi inače bilo toliko
izmišljanja uvijek novih razloga za odbijanje, poput najnovijega o zbrinjavanju svih
izbjeglica. Jednom su naime prihvatili da Hrvatska uđe u Europu, ali vide da su se
prenaglili, pa sad opet na nama liječe svoju naglost. A i bolje je ne srljati. Valja
i uz ovakve teškoće odrastati i u političkoj zrelosti i snazi. No problem onda postaju
domaći protivnici bilo kojeg hrvatskog napredovanja. Što Crkva čini? Ona se jednostavno
moli da Bog prosvijetli pamet svima.