Bez biskupa nema ni Crkve – ustvrdio je sveti Ignacije Antihoijski na početku drugog
stoljeća. Jedan od plodova II. vatikanskog sabora jest jačanje uloge biskupa koji
„nasljeđuju apostole kao pastiri duša“ – ističe pater Kowalczyk komentirajući saborski
dokument 'Krist Gospodin'. Propovijedanje evanđelja glavna je biskupova dužnost.
Ali to naviještanje nije apstraktno, nego se odnosi na sve ono što je važno za čovjekov
život. U dekretu Krist Gospodin (Christus Dominus) doista piše: „Neka stoga uče koliko
treba prema nauci Crkve cijeniti ljudsku osobu , njezinu slobodu i sam tjelesni život;
obitelj (...), rađanje i odgoj djece; građansko društvo s njegovim zakonima (...);
rad i odmor, umjetnost i tehnička dostignuća (12). Želja je da biskupi svih mjesnih
Crkvi smognu hrabrosti za tu iscrpnu zadaću – primijetio je pater. Da bi vršili
svoju zadaću biskupi moraju – naglašava II. vatikanski sabor – uživati „punu i savršenu
slobodu kao i neovisnost od bilo koje građanske vlasti“. Biskupi bi također imali
usklađivati svoje aktivnosti s aktivnostima javnih vlasti kada je u pitanju promicanje
pravednog zakona. Druga im je pak zadaća promicanje ispravnih odnosa sa svećenicima:
neka ih smatraju sinovima i prijateljima i stoga neka budu raspoloženi slušati ih
te s njima dobrohotno i s povjerenjem postupati. Biskup dakle mora imati vremena za
svoje svećenike, da budu „jedna obitelj, kojoj je otac biskup“ – rekao je pater i
dodao: Na posljetku, II. vatikanski sabor podsjeća biskupe na vrijednost sve tješnje
uzajamne suradnje. Biskupske su konferencije jedan oblik te suradnje. Ali one nisu
poput vlada, nego su skupštine prijatelja koji zajedno vrše svoju pastoralnu službu
– zaključio je pater Kowalczyk.