Politika ne može prihvatiti vjerski relativizam, koji se sastoji u odobravanju vjerskih
propisa svih religija. Vjerski propisi koji predviđaju tjelesno sakaćenje, žrtvovanje
ljudskih bića, svetu prostituciju, prisilno segregaciju osoba, ograničavanje osobne
slobode, fanatični vjerski integralizam, integralističko poistovjećivanje vjerskog
i građanskog zakona, krnjenje dostojanstva žene, terorističke čine, mnogoženstvo i
druge slične stvari politika ne bi smjela uzimati u obzir – tvrdi tršćanski nadbiskup
Gimapalo Crepaldi, predsjednik Povjerenstva 'Ljubav u istini' pri Vijeću europskih
biskupskih konferencija i predsjednik Međunarodnog odbora „Kardinal Van Thuan“ za
promicanje socijalnog nauka Crkve. Ako politika prihvaća vjerski relativizam, odnosno
misli da su sve religije jednake, da su sve religije u konačnici iste, to je posljedica
prihvaćanja filozofskoga relativizma, odnosno uvjerenja da se ne može spoznati istina,
također i moralnog relativizma, dakle da se ne može spoznati dobro i zlo. Ako, primjerice,
usvojim zakon da muškarac može ima više žena a ne obratno, to znači priznati da se
razumski ne može pravdati jednakost između muškarca i žene. Vjerski je relativizam
s tog gledišta štetan za cijelo društvo, zapravo temelji se na filozofskom i etičkom
relativizmu, koji svoju snagu crpe iz vjerskog relativizma – smatra nadbiskup Crepaldi. Slijedom
toga ponekad useljenici u udomljeničkom društvu stvaraju relativizam, jer pogoduju
poimanju da su sve religije jednake, dakle i svi sustavi načela i moralnih vrednota.
To se događa kada politika ne vjeruje da razum može dosegnuti istinu i dobro. Vjerski
pak relativizam još više srozava samopouzdanje razuma i potiče prihvaćanje vjerske
prakse protivne naravnom moralnom zakonu – smatra nadbiskup Crepaldi. Politika
se u zapadnim društvima sve češće ima sučeljavati s ovim problemima: Jehovini svjedoci
ne žele transfuziju krvi radije umiru; muslimani žele mnogoženstvo, neke afričke kulture
obrezivanje žena, neke pak zajednice žele da lice žena bude sasvim pokriveno, u nekim
državama žene ne mogu svjedočiti na sudu i tako redom. Politika mora odlučivati o
svemu tome. Što će učiniti? Hoće li podnositi sve vrste ponašanja koja se pravdaju
vjerskim razlozima? Hoće li važeće zakone uskladiti s novim zahtjevima ili će
usvojiti usporedne zakonodavne sustave? Zamjetni su mnogi znakovi političkog popuštanja
pred tim problemima, što također raspiruje nesnošljivost. Politika, dakle i katolik
u politici, neće moći dopustiti prakse i ponašanja koja krnje dostojanstvo osobe,
tjelesnu cjelovitost, jednakost između muškarca i žene. U tim se slučajevima ne
može govoriti o vjerskoj slobodi jer je upitna zaštita ljudskog dostojanstva i pravednosti.
O vjerskoj se slobodi može govoriti u kontekstu traženja istine, a ako se ona suprotstavlja
istini o čovjeku onda se ne može priznati javnim pravom – primijetio je nadbiskup
Crepaldi. Isto tako ne može se nijekati politici da upravlja migracijskim valom
vodeći računa o religiji, da u slučaju istovjetnih uvjeta radije prihvaća migrante
jedne nego druge religije. Pri tome katolički političar mora uvijek biti svjestan
još jednog vrlo važnog vidika: Što moja vjera, katolištvo, nudi politici? Pridonosi
neovisnosti politike više ili manje od drugih religija. To je vrlo važno, inače u
njemu blijedi shvaćanje o važnosti njegove vjere, za njega i za druge, i stoga će
lakše odstupati od svojih uvjerenja na osobnoj i javnoj razini – tvrdi nadbiskup.
On se ima stalno oblikovati i treba biti oblikovan prema uzvišenosti svoje religije
da može bolje prosvijetliti politiku i biti uvjeren da je kršćanstvo potrebno politici.
Tako će se vidjeti da kršćanstvo može bolje prosvijetliti politiku i pridonijeti njezinoj
opravdanoj neovisnosti. Kršćanstvo može bolje obrazložiti pojam osobe, koji se zahvaljujući
kršćanstvu učvrstio na Zapadu, može bolje objasniti ljudske odnose polazeći od dogme
o Presvetome Trojstvu, može bolje razvijati bratstvo među ljudima i tako redom – podsjetio
je nadbiskup. Politika je često neodlučna pred vjerskim relativizmom jer je izgubila
povjerenje u sebe. No valja se pitati, koja religija može ojačati političko samopouzdanje,
pomoći politici da prevlada nepovjerenje u sebe? Zna se da razum nije dovoljan, da
često sumnja u svoje sposobnosti. Koja ga religija, ako ne kršćanstvo, može poduprijeti
i voditi? – pita nadbiskup. Vrlo je važno da katolički političar promisli o tim
čimbenicima, inače će popustiti vjerskom i političkom relativizmu. Promišljajući,
otkrit će važnost kršćanstva za politiku, dakle za javni život i laičnost politike,
koja ima služiti svima; otvorit će novi prostor kršćanskoj vjeri, s njom će plodonosno
dijalogizirati, smatrajući je povlaštenim sugovornikom za bolje shvaćanje općeg dobra
i služenja čovjeku. On zna da njegova vjera može priteći u pomoć politici kada gubi
povjerenje u sebe – zaključio je nadbiskup Crepaldi.