Pregled domaćeg i stranog tiska

Inozemni tisak tekstom i slikom prati zbivanja u Libiji i u drugim nemirnim zemljama. Za zapadnjake problem su izbjeglice koje valja zbrinuti i tu su međusobna prepucavanja među zemljama. Vlade se ne izjašnjavaju, nego tek neodređeno daju mig da bi Gadafiju valjalo nametnuti sankcije. Pritom se ljute na Obamu što se ne izjašnjava. Sve nas to podsjeća na jednako ili slično zapadnjačko mudrovanje u doba našega domovinskoga osloboditeljskog rata kojemu se sada sudi u predstavnicima naše obrane u Hagu, kako izvrsno piše Jajčinović u Večernjem listu. Pitanje je samo hoćemo li mi poraditi za svoje dobro, jer i Zapad u prvom redu ide za svojim interesima.
Inače kad naše pojedine novine nemaju skandala, onda ga izmišljaju. Tako je uopće skandalozno da se gradi zgrada biskupske konferencije. To donesu jedne novine, onda se to prepisuje na portalima ili u drugim novinama, samo neka se narod zabavlja. Ovdje se u Rimu već piše da će beatifikacija Ivana Pavla II. koštati oko 5 milijuna eura. Pritom se ne pita koliko će samo zaraditi zrakoplovne luke, grad Rim, mnogi restorani i hoteli itd. Ne bi ni Rim ni Italija, da nemaju Pape, imali toliko koristi. Sva vrijedna umjetnička zdanja uglavnom su crkvena. A i u nas, jedva da se ima što pokazati osim crkava i Bogomdanih ljepota. Nijedan biskup nije sa sobom ništa ponio, sve je ostalo narodu.
Iz hrvatskog tiska izdvojili smo dopis dr. Duška Miličića, sveučilišnog profesora u mirovini. On u današnjem Vjesniku, uz ostalo, piše:
Od zla zlih ljudi gora je ravnodušnost dobrih ljudi«, rekao je Martin Luther King. Velike riječi. Platio ih je glavom. I tek nakon toga nisu bili ravnodušni. Trebamo li i mi prolaziti isto ili se treba na vrijeme pokrenuti? Ne pripisujmo svakomu svrstavanje kad kaže istinu koja se nekomu ne sviđa. To je »ubojstvo« nepameću. Nama Hrvatima to je svojstveno, pa smo valjda i tako dugo čekali svoju državu. U borbi za vladanjem rušili smo uvijek sami sebe. Slušajući rasprave u Hrvatskom saboru sve podsjeća na tu povijest. Ne čuje se nijedan suvisli prijedlog kako popraviti ono što se napada i zato to gubi svaki smisao.
U Saboru je jedna poznata zastupnica izjavila neka se brinemo o želucima gladnih, a ne o davno zakopanim kostima. Nota bene, desetaka pa i stotina tisuća mladih ljudi. Porazno. A bila je i ministrica pravosuđa za vrijeme SDP-ove vlasti. Gore ne može. Gdje je sada Odbor za ljudska prava? Ravnodušan je, svakako.
Primjerice, ako pozvani ne reagiraju kad tužiteljstvo Haaškog suda kvalificira vođe hrvatske obrane od agresije kao zločince, onda bi intelektualci ove zemlje morali sazvati tribinu i progovoriti. Jesmo li svi zajedno oguglali na ono bitno? Optužuje se naša borba za slobodu i javno blati pred svijetom. Ako i presuda bude jednako tako nepravedna, blatnjavi i pognute glave ući ćemo u EU. Zar se baš nitko o tome ne brine?
A dužni smo to barem prema onima koji su obranili Hrvatsku, koji su za nju umrli, koji su bili prognani i zbog male vukovarske djece koja su dobila sijedu kosu. A i zbog svojeg naroda u cjelini. Zbog domovine na koju se pozivamo u slavljima i inače. Dvije navedene teme iz ovog napisa ključne su za pomirenje i za ponos hrvatskog naroda. Ima siromašnih i nije utjeha što ih ima u svim zemljama svijeta. Ali u svijetu ima puno onih koji toj sirotinji pomažu svojim, a ne državnim novcem. A kod nas? Pater Cvek sa svojom »Kapi dobrote«, makar ni sam nema ništa. Tko je od naših bogataša razvezao kesu i darovao dio novca sirotinji o kojoj tako rado u političke svrhe pričaju?
I na kraju, kako mogu mirno spavati ljudi koji se još nisu probudili od branjenja zločina koji su očiti? Brane se da se to zbilo pred puno godina, a zalažu se da ratni (a tek poratni?) zločini ne zastarijevaju. I neki su povjesničari počeli sebe nazivati antifašističkim povjesničarima, dok im nije kontrirano da su prema tomu svi drugi - fašistički. Oni nikad neće shvatiti da je antifašist bio i Staljin, ali nije bio isto što i mi ostali. Od neba do zemlje.
Sramotno je, što još postoje intelektualci koji svim silama pokušavaju minorizirati, odgoditi, pa i izrugati govor kostiju koje su provirile iz stotina rupa ove zemlje. Pa kad još na televiziji glorificiraju novinarku koja uspoređuje kopanje po kontejnerima s iskapanjem kostura ljudi probušenih glava mecima, onda se treba pitati do koje je granice demokracija otišla. Treba li to tretirati novinarskom slobodom, slobodom pisane riječi? Hoće li to osuditi barem Hrvatsko novinarsko društvo ako već nije nitko drugi (a morali bi)? I zar još postoje intelektualci koji, ako su ljevičari, još nisu spremni prihvatiti grijeh komunizma i šovinističke osvete pod tom krinkom na ovim prostorima? Tragično, u svakom pogledu, zaključuje dr. Miličić.