U posljednje se vrijeme rado spominju pojmovi laičnosti glede države pa se s tim u
vezi onda i ističu zahtjevi o odvojenosti crkve od države a to znači samostalno djelovanje
za dobro članova svoje zajednice. A ljudi su vrlo često članovi više zajednica, ponajprije
obiteljske, a onda i vjerničke i državne. Isti su dakle subjekti u životu i svi ti
subjekti sa svojim uvjerenjem imaju dati ono najbolje drugima s kojima dijele i isto
zajedništvo u Bogu i isto zajedništvo u zemaljskoj stvarnosti države. Kad poneka od
tih sastavnica oslabi ili jednostavno nestane zbog različitih razloga ili se pak nikad
nije ni pripadalo primjerice nekoj vjerskoj zajednici, onda i razmišljanja i stavovi
bivaju i malo drukčiji. To pripada našoj ljudskoj normali. Ali ne pripada joj kad
netko koji jedva nešto zna o vjeri, vjernicima želi namještati glave. Ali ne samo
vjernicima, nego i svima drugima. Tu se susrećemo s ograničenošću koja samu sebe uzdiže
kadšto do takve apsolutnosti kao da drugo što ne može niti biti niti postojati. Tada
drugi postaju problem, a ne poticaj za razmišljanje, produbljivanje, preispitivanje
svojih stavova. Budući pak da takvi sebe ne stavljaju u pitanje, problem su uvijek
drugi i njih, a pogotovu biskupe i uopće crkvu valja poučiti. Kad to ne ide, onda
će se rugati. Ako su na vlasti, onda će prisiljavati. Sve smo to mi doživjeli u razdoblju
komunističkoga jednoumlja. Sad bi se valjda imalo slobodnije disati. No starih se
okoštalih ideja još uvijek mnogi ne žele osloboditi. A naš Bog nije ni star, ni ukočen,
nego vječito mlad i slobodan. Za tu slobodu nas je Krist oslobodio, pa onda i različite
pokušaje zarobljavanja lakše odbijamo jednostavno kao smiješne.