Vjera se ne protivi znanstvenome istraživanju

Veliko je zanimanje pobudila odluka pape Benedikta XVI. da za predsjednika Papinske akademije za znanosti imenuje protestanta, 81-godišnjega Švicarca Wernera Arbera, dobitnika Nobelove nagrade, 1978. godine, za fiziologiju ili medicinu. Mnogi misle da Crkva ima negativno stajalište prema istraživanju – rekao je Arber u razgovoru za talijanski katolički dnevnik Avvenire – Ali, ja nemam takvo iskustvo. Štoviše, - dodao je – Katolička Crkva želi biti informirana o temeljitoj i razvijenoj znanstvenoj spoznaji, i služiti se njom.
Kada je riječ o opasnostima u koje određena znanost može staviti čovjeka i njegovo dostojanstvo (od, primjerice, uništavanja embrija do prenatalne selekcije, pa do kloniranja), Arber u tome želi vidjeti konstruktivnu stranu te ističe da zajedničko zalaganje svijeta znanosti, svijeta gospodarstva i građanskoga društva (koje predstavljaju i politički vođe i sama Crkva) često može izbjeći zloporabu u primjeni znanstvene spoznaje. Vrlo je jasan i kada je riječ o izazovima koje naturalizam i evolucionizam vode do poimanja života koje želi zadržati prostor za specifičnost ljudskoga bića. Duša i ljudsko dostojanstvo dio su kraljevstva vjerovanja – ističe Arber - Stoga oni ne mogu biti predmet znanstvenoga istraživanja.
Neki misle da se vjera protivi znanstvenom istraživanju, dok Arber tvrdi: Nikada nisam osjetio kontradikciju između toga što sam znanstvenik i što vjerujem u kršćanske istine, kao ni teškoću u povezivanju tih dvaju područja. Štoviše, može biti da su moje znanstvene intuicije u nekom vidiku i u nekoj mjeri utjecale na obilježja moje vjere. Ali, to, prije svega, smatram bogatstvom.
Genetska teorija koju je Arber zacrtao tijekom pola stoljeća proučavanja, dovela ga je do zaključka da priroda aktivno skrbi o evoluciji. Zbog toga su neki za njega rekli da je „Nobelovac skeptičan prema Darwinu“, i smjestili ga među podupiratelje takozvanoga „inteligentnoga nacrta“. Iako sam biolog – napisao je jednom Arber – moram priznati da ne shvaćam početak života i da je mogućnost postojanja nekog stvoritelja, Boga, za mene zadovoljavajuće rješenje tog problema. Zbog te je tvrdnje smješten među kreacioniste i u jednom javnom sporu u Sjedinjenim Državama. A danas, uz najveću intelektualnu čestitost, i ne strahujući da će ostaviti nezadovoljnima ni jedne ni druge, ističe da je činjenica to da prirodne znanosti, sa svojim sredstvima, ne mogu dokazati ni da Bog postoji, ali ni da ne postoji, jer to, uostalom, ne spada na prirodne znanosti.