Iz propovijedi kardinala Ratzingera o blaženom Stepincu
Kardinal Stepinac nije se bavio politikom. Poštivao je državu, kada i ukoliko je zaista
bila država. Slijedio je smjernicu koju je zacrtao već Sv. Ambrozije, a koja veli:
"Uvijek sam odavao svjesno i ispravno poštivanje vladarima, ali Božje stvari nisu
moje, ne pripadaju vladaru, one su Božje te moram poštivati i braniti ono što je Božje."
Tako je činio i kardinal Stepinac: branio je Božje stvari protiv grešne i lažne svemoći
čovjekove, branio je Božja prava, a tako i istinska prava čovjekova, iskonsku sliku
čovjekovu protiv totalitarizma koji ne priznaje Božju moć, koji ne priznaje prisutnost
Božju, Božja prava u svijetu. Sluga Božji bijaše čovjek savjesti, i stoga u svoj
svojoj zadivljujućoj postojanosti nije nikada bio tvrd čovjek, nije nikada postao
žučljiv, tim manje je poznavao mržnju, jer je branio istinu, jer je njegova savjest
bila uronjena u lice Kristovo, bio je oblikovan Kristom. Ova postojanost bila je istodobno
ljubav prema ljudima, ljubav i prema svojim progoniteljima. On nas tako uči kako čvrstina
kršćanske savjesti pomiruje istinu i ljubav, ona je spoj istine i ljubavi. A jer je
bio čovjek savjesti, nadvladao je zlo dobrim i preobrazio zlo svojom nepobjedivom
ljubavlju, hranjenom ljubavlju Kristovom. Kad je 1934. Sluga Božji bio izabran
za nadbiskupa koadjutora zagrebačkog, uplašio se. Dobro je poznavao tešku situaciju
u Katoličkoj crkvi i vjernika katolika u svojoj zemlji, u onoj Jugoslaviji koju su
saveznici nakon Prvoga svjetskog rata umjetno stvorili od suprotnih elemenata i sa
snažnim protukatoličkim nabojem. No nije poznavao samo, tu poteškoću, tu prijetnju.
On je poznavao i snagu totalitarnih i bezbožnih ideologija, koje su u onom trenutku
bile snažne i postajale su sve moćnije. U toj situaciji nije mogao gledati na biskupsku
službu kao na puku ljudsku promidžbu, kao na viši stupanj ljudske karijere. Znao je
da je biskupstvo u tom trenutku značilo žrtvovati se, izgubiti se, prepustiti se u
ruke Božje.