Uz liturgijska čitanja 5. nedjelje kroz godinu razmišlja pater Danijel Koraca

Današnja liturgijska čitanja progovaraju nam o našem kršćanskom življenju. Naš život je u stalnoj napetosti između svijeta i Kraljevstva Božjeg, u neprestanoj napetosti između svjetla i tame, u neprestanoj dinamici naše svakodnevice i vremena odvojenog za Boga. Sve to sačinjava naš, nazovimo ga obični, kršćanski život. Nije uvijek jednostavno pronaći ravnotežu. Današnji užurbani način života, koji nas neprestano goni više i brže, stalno u nekakvom trku, a cilj nam nije uopće jasan, ne dozvoljava nam da život živimo kvalitetno. Kvantitetu, broj godina možda i nakupimo, ali često puta samo godine površnosti, neostvarenosti, neispunjenosti, promašenosti. Da se to ne bi dogodilo s našim životom potrebno nam je vrijeme u kojem ćemo promišljati Božju riječ, osluškivati ono što nam on savjetuje. Ako to ne stižemo činiti svakodnevno, onda barem nedjeljom. Posvetimo ponovno taj dan Bogu, jer posvećujući ga njemu, zapravo ga posvećujem sebi i svome vječnom spasenju.
Prorok Izaija kojeg slušamo u prvome čitanju nabraja niz karitativnih djela kojima se zapravo mi kao ljudi ostvarujemo u svojoj potpunosti. Čineći ih naša će svjetlost sinuti poput zore i naše će zdravlje procvasti. Isus nam pak u evanđelju govori da smo mi svijetlo svijeta. Povežemo li ova dva čitanja možemo na brzinu zaključiti da smo mi svjetlost ovome svijetu čineći djela milosrđa, ostvarujući caritas. No, je li to sav sadržaj Isusove poruke? Želi li on nas kao nekakve karitativne radnike ili ipak nekako drugačije?
Kad bi sveli svu svoju kršćansku egzistenciju samo na caritas, u njegovu uskom značenju pomaganja potrebitima, mi bismo promašili svoju kršćansku egzistenciju. To se događa upravo onima koji bi htjeli vidjeti Crkvu samo kao socijalnu ustanovu. Takvi ne shvaćaju njezinu ulogu, niti mogu razumjeti odakle Crkvi ona nutarnja životna snaga. Odgovor na naša pitanja koji je redoslijed i što je prioritet u kršćanskom življenju pronalazimo upravo u današnjoj liturgiji. U popričesnoj molitvi molimo ovim riječima: „Bože, htio si da jedemo od jednog kruha i pijemo iz jedne čaše. Daj da životom budemo jedno u Kristu i u radosti plodni za spasenje svijeta.“
Na početku svega je Božja ljubav koja nam se dala u Isusu Kristu. Isus je nas prvi ljubio i to do kraja, do prolijevanja vlastite krvi. Tom njegovom spasenjskom darivanju Crkva se neprestano pridružuje slavljenjem Euharistije. Slavljenje Euharistije, činjenje onoga što je on učinio njemu na spomen, ne znači samo obredno ponavljanje Isusovih riječi i gesta s Posljednje večere, nego neprestano življenje onoga što su te njegove riječi i geste označile: darivanje vlastitoga života za sve. Potvrda riječi i gesta s Posljednje večere dogodila se na križu. U njegovoj smrti svatko od nas doživljava da ga Isus voli do kraja.
Blagovanje tijela i krvi Kristove u Euharistiji osposobljuje nas da i mi po Isusovu primjeru ljubimo druge. Kršćanska ljubav prema drugima nije obična simpatija, nije neko nagnuće. Kršćanin nije nekakav filantrop bez objašnjenja, nego je on duboko prožet onim što je Isus učinio za njega. Kršćanska ljubav ima za svoj temelj Božju ljubav. I tek ta ljubav me čini sposobnim da volim svakoga, bez razlike, jer tako me je Gospodin naučio. Tek me ta ljubav osposobljuje da moja ljubav prema drugima nije socijalni rad, nego je caritas, u punom značenju njegove riječi. Reći će sveti Pavao: Caritas Christi urget nos – ljubav nas Kristova sili, potiče. Stoga kršćanska ljubav nema samo horizontalnu dimenziju, nego joj prethodi ona vertikalna – usmjerenost prema Bogu.
U blagovanju tijela i krvi Kristove mi svoj život ujedinjujemo s Kristovim. Na neki način prestaju one napetosti o kojima sam govorio na početku. Život ujedinjen s Kristom omogućuje mi da u svijetu ne vidim neprijatelja nego prostor za navještaj Kristove radosne vijesti. Život ujedinjen s Kristom omogućuje mi da budem svijetlo i da svijetlo pobijedi tamu koja nas okružuje. Život ujedinjen s Kristom ne razlikuje odijeljenost obične svakodnevice od vremena posvećenog Bogu, jer čitav moj život na taj način postaje liturgija, postaje odgovor na darovanu mi ljubav. U užurbanosti i trci vlastitoga života imam jasan cilj.
Postavlja se zapravo novo pitanje: Može li kršćanin-katolik bez Euharistije? Odgovor je vrlo jednostavan: ne može. Kršćanin-katolik koji ne sudjeluje u Euharistiji Crkve zapravo je kontradiktoran pojam. Ili živim za Euharistiju, u Euharistiji i od Euharistije ili se ne mogu zvati kršćaninom-katolikom.